Zijah Sokolović

Glumac je, glumac je – glumac

Broj 28, jun 2015

Za sebe kaže da je jugoslovenski glumac i režiser. Već dvije i po decenije živi u Beču, mada ga možete na daskama koje život znače, osim u austrijskoj prijestolnici, vidjeti i u mnogim drugim gradovima. Smatra da nema važnijih stvari od bavljenja djecom i žali što na TV kanalima nema kvalitetnijih sadržaja za mališane. Ambasador je UNDP-ja za nenasilje i toleranciju. Jedinstven i neponovljiv, ekskluzivno za Betty – Zijah Sokolović.

D. Mrdić

BETTY: S obzirom da smo danima pokušavali da stupimo  u kontakt sa Vama i da ste stalno bili u poslu, pretpostavljamo da je u pitanju neki no vi projekat… Možemo li otkriti o čemu je riječ?

Izdavačka kuća HENA iz Zagreba, uz podršku Ministarstva kulture Hrvatske, odlučila je objaviti knjigu pod naslovom „Glumac…je glumac…je glumac” u kojoj bi se našao integralni tekst neobične monodrame istog naslova, predstave koja se igra 38 godina i do sada 1586 puta reprizirana. Premijerno ju je igralo 18 glumaca u Beču, Parizu, Varšavi, Londonu, Berlinu, Sidneju, Njujorku, Rimu… U knjizi bi se iza teksta nalazila 33 eseja o fenomenu glumca, prolaznosti pozorišta, vremena kojom se odupire jedan čovjek. O knjizi pišu režiseri, glumci, pisci, dramaturzi sa prostora bivše Jugoslavije. Knjiga je nešto dirljivo i umjetnički uzbudljivo. Toliko misli i emocija o prolaznosti, koju će jedna knjiga skoro vječno zadržati. Potom slijede i promocija i igranje predstave. Još igram u Narodnom pozorištu u Sarajevu „Divlje meso” Gorana Stefanovskog u režiji Dine Mustafića, predstavu koju već krase divne kritike i prepune dvorane. Radim EU The/Arto projekt u Srbiji, predstave o prevenciji nasilja, za tu predstavu dobili smo prvu nagradu Evropske Unije, kao najbolja mogućnost informisanja djece o oblicima nasilja… Na jesen putujem za Švedsku, a sa predstavom „Medvjed” A.P.Čehova, šala za džez kvartet i jednog glumca putujemo na festival u Vilnus, Litvanija… Eto, toliko za početak.

BETTY: Već niz godina živite u Austriji… Koliko ste sebe pronašli tamo i je li teško jednom umjetniku, glumcu, živjeti i raditi u inostranstvu, na potpuno drugom govornom području?

Da, u Beču živim od kraja 1991. godine, pred početak ovih teritorijalnih osvajanja i kada je stvarnost izvršila atentat i na pozorišnu iluziju. U novom prostoru nisam ni tražio sebe, jer sam već bio tamo, ali sam upoznao sebe u novim „datim okolnostima”, kao lik iz možda dopisanih Čehovljevih drama. Nastavio sam život slobodnog umjetnika u, za mene, novoj kulturi sa drugačijim umjetnicima i zadatim civilizacijskim normama. Za integraciju radio sam sve što je u granicama pozorišta, a za asimilaciju u bečko i austrijsko društvo, počeo sam da igram u predstavama na njemačkom jeziku „Die Europaer” Howarda Barkera, „Die Ritter der Tafelrunde” Cristopha Heina, „Ulf oder Der blauer Traum” Juana Carlosa Genea, onda sam nastavio sa režijama „die Nackten”, pa osnivanje „Th/ea/rt/a” u Salzburgu, pa profesor glume na Bruckner univerzitetu. Samo, teško je kada je čovjek bez zdravlja, kada je bolestan od nacionalizma i kada nije „biće mogućnosti” kako kaže Marks, sve ostalo je radost na putu starenja… A onda sam se častio i igrao i na slovenačkom jeziku „Lenny” Juliana Barrya, legendarnog kabaretistu Lenny Brusa, a poslije i sam ušao u fantastične prostore kabarea, „CABAres, CABArei” i „Međuigre 0 – 24”…

BETTY: Koliko Vas to što ne živite ovdje sputava da budete više prisutni u filmskoj i pozorišnoj umjetnosti ovih prostora?

Umjetnost nema granica, ili ako ih ima, onda je to posljedica neznanja i reakcija malograđanštine. Hoću reći, ako čovjek živi kao mogući umjetnik u prostorima umjetnosti, onda je kreativni put saradnje samo praktično organizovanje vremena, jer je vrijeme vrijednije i od samog novca. Tako sam igrao tri sezone u Ateljeu 212 „Pošto pašteta” Tanje Šljivar, ove sezone sam i u angažmanu „Theater // ad der Rott” u Eggenfeldenu, Njemačka… „CABAres, CABArei” igram 17 godina na redovnom repertoaru Teatra Exit Zagreb, Slavija pozorišta u Beogradu, Caffe teatra u Ljubljani, Centra za kulturu Sarajevo, Kazališta Kerempuh u Zagrebu… Svi mi imamo svaki dan 24 sata, dovoljno vremena za TV političke magazine i da biramo talente.

BETTY: Prisutni ste i na pozorišnim daskama, ali i u filmovima, te u serijskim programima. Šta je veći izazov za rad i šta Vas od toga najviše ispunjava?

Gluma je sama za sebe i svaki je izazov njena upotreba, ili u pozorištu ili u filmu. Naravno, postupak je drugačiji i to daje draž istraživanja. Pozorišna predstava ide u zadatom kontinuitetu i odlazi u prolaznost, film se snima pojedinačnim scenama i ostaje i za budućnost . Filmska i televizijska publika je masovna, pozorišna publika pojedinačna i usamljena. Masovna publika, ako vas nema u filmu ili TV-u, misli da vi i ne postojite. Ako ste na televiziji i recimo prdite, to je masi znak da postojite i da ste značajna kulturna ličnost. Mene svaki oblik upotrebe glume raduje, jer je dio mog vremena.

BETTY: Igrali ste u nekoliko sjajnih filmskih naslova posljednjih 10-ak godina („Rimejk”, „Ledina”, „Put lubenica”, „Jasmina”…) Može li balkanska kinematografija vratiti mjesto koje joj je nekada pripadalo?

Mislim da nema potrebe, niti se neka umjetnost može vratiti iz prošlog vremena. Prostor se raspao na male nesposobne feude, osuđene na tihi oblik robovanja, tako da se umjetnički snovi ili impulsi prilagođavaju „datim okolnostima”.

BETTY: Mnoge generacije odrastale su uz Vaše dječje emisije, uz „Nedjeljni zabavnik”, „Otvori prozor”, „Porodicu Milić”… Primjećujete li da takvih emisija danas nema na našim TV kanalima?

Televizija onog, prošlog, vremena imala je drugačiju društvenu ulogu i drugačiju medijsku informaciju, jer je bio socijalizam, koga svi odrasli danas pljuju i na usta i oči, a vidite djeca pamte kao nešto lijepo, lijepo… Takvih emisija nema i teško će ih uskoro biti, jer nam je lijepo daleko od ideologije i populizma u kojem danas rastemo.

BETTY: Kakvo je Vaše mišljenje o onome što se danas nudi mališanima na TV kanalima i može li to ostaviti i loše posljedice na generacije koje dolaze?

Mislim da to nisu tamo neki „mališani” nego su to naša djeca! I mi im sa puno nesvjesne odgovornosti nudimo samo ono što je dio našeg kulturnog opsega, kruga, politike i stvarnosti. Mi smo, ustvari, kulturne ubice naše djece. Ubice iz nehata.

BETTY: Kažu da je najteže biti glumac za djecu… U čemu je magija tog poziv a?

To dolazi iz mita da su djeca naivna, još uvijek prirodna i sklona iluziji i igri, a u glumi i u glumcu se kriju slični elementi, tako da su pravila dijaloga djece i umjetnika već određena, opet, „datim okolnostima” koja se moraju poštovati. Mi stariji smo uprljani lažima, prilagođavanjima, politikom, ideologijom i kapitalizmom. Pa sjetite se koliko smo sretni kad djeci kumova sretno na poklon poklonimo pare, da bi oni bili sretni. Pozorište i gluma i glumac su sredstvo da se sruše granice i barijere koje zaklanjaju našu stvarnost i još dalje, da nam iz te stvarnosti pokažu detalje koje ne vidimo…

BETTY: Jedna od uvriježenih predrasuda glasi da su komični glumci u sebi duboko tužni…

To je mitološka zabluda. Kao kad bi za političare rekli da su u sebi duboko pokvareni i glupi, ili ginekolozi seksualni manijaci, ili da saobraćajni policajci ne primaju mito. Glumac je zanimanje, a na vama je kako ćete poštovati svoje snove i društvene norme ili civilizacijske granice.

BETTY: Kakav je Zijah kada se spuste zavjese i imate li neki ritual pr ed izlazak na scenu?

Savršena, pozitivna tuga kada se predstava završi i publika i glumci idu svako na svoju stranu. Savršena radost kada svi prije predstave ulazimo u zadatu društvenu konvenciju, koja se zove pozorište.

BETTY: Koliko Vam znače nagrade za glumu i angažman u pozorištu i mogu li one biti podstrek za dalji rad?

Hmm, nagrade su još uvijek potrebne i društvu i umjetnicima, kao dokaz da se grozničavo odupiremo kapitalističkoj globalizaciji. Nagrade su dokaz da je nešto nekad postajalo u svojoj prolaznosti. Nagrade su dijalog sa stvarnošću. Ako su nagrade pare, onda su te pare najbolji dokaz koliko vrijedimo.

BETTY: Za kraj, ako može za naše čitaoce, preporuka jednog književnog naslova, pozorišne predstave i muzičkog albuma koji su Vas oduševili u posljednje vrijeme…

Knjiga Ulfa Petera Halberga „Evropsko smeće” fantastičnih šesnaest načina sjećanja na oca. Sva muzika Vlade Divljana – „Tajni život… ”, „Odbrana i posljednji dani”, „Paket aranžman”, „Čokolada”. Predstava „Tajna džema od malina” Karima Zaimovića u režiji Selme Spahić i pozorišta SARTR iz Sarajeva i naravno „CABAres, CABArei”, Zijaha A. Sokolovića, kabare koji se igra 23 godine i 1253 puta je ponovljen…

App_BIH_cover_jun2015