Zdrav i ljut

 

Armoracia lapathifolia Gilib. – ren

(Syn. Cochlearia armoracia L. )

(porodica krstašica – Brassicaceae)

 

Ren je, prema narodnom vjerovanju, i sredstvo koje štiti od more (osjećaj pritiska, potištenosti, tegobe).

 

Autor: Prof Dr R. Jančić

 

Ova višegodišnja zeljasta biljka sa debelim, mesnatim i razgranatim korijenom, ima uspravnu

stabljiku, visine od 15 cm do 125 cm. Stabljika je u gornjem dijelu razgranata, uglasta je i šuplja. Prizemni listovi su sa dugačkim drškama, izduženo jajastog oblika, pri osnovi srcasti, mogu da budu dugački i do jednog metra. Listovi na stablu su sa kratkim drškama ili sjedeći, dijeljeni u režnjeve ili duboko nazubljeni. Cvast rena je metličasta, složena od mnogobrojnih grozdova. Čašični listići su sa opnastim obodom. Krunični listići su unakrst postavljeni, široko objajasti, bijeli. Plod je loptasta ljuščica. Cvjeta od maja do jula, raste po vlažnim mjestima, a takođe se i gaji.

 

Poznat od davnina

Prema grčkoj mitologiji Apolonu su proročice u Delfima rekle da ren u zlatu vrijedi onoliko koliko iznosi težina njegovog korijena. Pominje ga i Plinije u djelu „Istorija prirode”, a u Pompeji je pronađena slika rena na jednom muralu. Korisna svojstva rena su očito bila dobro poznata u davnim vremenima, a o njemu su pisali i Džordž Vašington i Tomas Džeferson.

 

Ima ga u baštama, ali i u prirodi

U našim krajevima su zastupljene dvije vrste ovog roda, A. lapathifolia (ren) je vrsta koja se gaji u mnogim baštama, a A. macrocarpa raste divlje u prirodi. Svjež korijen se koristi kao dodatak jelima, ali i kao sastavni dio određenih biljnih preparata. Ren se gaji zbog zadebljalog mesnatog korijena, bijele do žućkasto bijele boje. Korijen se vadi u jesen, a moguće ga je sačuvati tokom cijele zime u trapu, zakopanog u pijesak. Ukoliko se korijenje ne vadi na vrijeme, ren može da postane invazivna baštenska biljka. Korijen koji nije izvađen na vrijeme postaje drvenast i nije pogodan za kuhinjsku upotrebu, ali ga je moguće iskoristiti za rasađivanje novih biljaka.

 

Zašto plačemo kada ga rendamo?

Svjež korijen sadrži glikozid sinigrin, vitamin C, mineralne materije i dr. Sinigrin je supstanca koja se lako razlaže prilikom čega se oslobađa alilizosulfocijanat. Ovo je isparljivo sumporno etarsko ulje ljutog mirisa i ukusa, koje draži oči i izaziva suzenje prilikom rendanja rena. Etarsko ulje rena se može dobiti destilacijom pomoću vodene pare.

 

Koje tegobe olakšava?

Razblažen sok od rena upotrebljava se za ispiranje usta i grla, budući da ima svojstvo da smiruje upalu. Istrugani svjež korijen rena upotrebljava se spolja kao sredstvo za draženje kože (poboljšava perifernu prokrvljenost) kod reumatičnih bolova, neuralgija i promrzlina.

 

Čest gost na trpezi

U kulinarstvu se često koristi korijen rena, izvađen u jesen, sirov, riban ili sitno isjeckan. Prepoznatljiv je uslijed svog ljutog ukusa i oštrog mirisa koji izaziva suzenje. Dobar je prilog uz brzo pečeno ili kuhano meso, a obavezan je kao dodatak uz neke vrste kobasica. Dodaje se pikantnim sosovima, umacima sa majonezom, pavlakom i slično. Takođe lijepo ide i uz sarmu od kiselog kupusa.