Odbojka na plaži

Dinamična i uzbudljiva

 

Ovo je jedna od ljetnih aktivnosti za koju vam je potrebno dosta vještine, energije i sportskog duha, ali kada je jednom probate, sigurno će vam se dopasti.

 

Autor: D. Šašić

 

Priča o odbojci počinje krajem XIX vijeka, kada je Vilijam Džordž Morgan 1895. godine smislio pravila za novi sport i dao mu ime mintonet. Ime novog sporta izvedeno je iz, tada već popularne, igre badminton, a cilj igre je bio prebaciti loptu preko mreže rukama, tako da protivnik ne uspije da je vrati prije nego što lopta dotakne tlo. Morgan je nekoliko godina ranije, tokom studija na Springfild koledžu, upoznao Džejmsa Nejsmita, izumitelja moderne košarke. Iako oduševljen Nejsmitovom igrom, Morgan je tragao za ekipnim sportom koji ne bi uključivao direktan kontakt igrača, pa bi samim tim bio pogodniji i za malo starije sportiste. Sam Morgan je veoma brzo donio odluku o promjeni naziva mintonet u odbojka (engleski volleyball), zato što je smatrao da novo ime bolje opisuje suštinu igre. Tako je rođena moderna odbojka.

 

Osvajanje plaže

Morganova igra je ubrzo stekla dosta pristalica na američkim koledžima, a ostalo je zabilježeno da je Džordž Dejvid bio prva osoba koja je razapela odbojkašku mrežu na plaži. Ovo se desilo 1915. godine na havajskoj Vaikiki plaži, na pješčanim terenima lokalnog kanu kluba. Nova vrsta zabave je uskoro postala toliko popularna, da su tereni nicali duž plaže preko noći kao gljive poslije kiše.

Početak dvadesetih godina prošlog vijeka donio je uređenje obale u gradiću Santa Monika u Kaliforniji. Građevinski radovi su, pored šetališta duž obale, stvorili i velike površine pokrivene pijeskom. Nije bilo potrebno mnogo vremena da kalifornijska mladež shvati kako je ovo idealno mjesto za razapinjanje mreže. Prvi klubovi koji su okupljali zaljubljenike u odbojku na plaži su se ovdje pojavili 1922. godine, a već dvije godine kasnije su održana i prva međuklupska takmičenja.

 

Nastanak tima od dva igrača

Tokom prvih godina odbojka na plaži se igrala u klasičnoj postavci preuzetoj iz obične odbojke – na teren su izlazila dva tima po šest igrača. Vjerovatno bi se ta tradicija nastavila do današnjih dana da nije bilo Pola Džonsona, zvanog Pablo. Ovaj momak je bio član jednog od klubova nastalih u mjestu Santa Monika, i nije baš bio poznat po svom strpljenju. Iznerviran kašnjenjem većeg broja učesnika dogovorene utakmice on je riješio da sa preostalom trojicom sportista, koji su se pojavili na vrijeme, odigra utakmicu u formi dva na dva. Pokazalo se da je igra ovako daleko dinamičnija, kao i da su dva čovjeka u timu sasvim dovoljan broj. Ubrzo se igra dva na dva proširila na ostale kalifornijske plaže, a odatle i na ostatak svijeta. Profesionalna takmičenja se i danas odvijaju isključivo u tom formatu, dok se rekreativna odbojka ponekad igra po opuštenijim pravilima, uz učešće više članova tima.

 

Profesionalna takmičenja

Kako su godine prolazile, popularnost odbojke na plaži je sve više rasla. Budući da nije iziskivao velika ulaganja u opremu, ovaj sport je postao izuzetno široko prihvaćen tokom teških godina Velike depresije, nakon sloma berze 1929. godine. Međutim, prvi turnir koji je ponudio neku nagradu pobjednicima održan je tek 1948. godine u Los Anđelesu. Pobjednici su osvojili paket popularnog osvježavajućeg gaziranog napitka. Sljedeća decenija je donijela održavanje prvih turnira u Brazilu, zemlji koja je pored SAD vodeća velesila u ovom sportu. Tokom šezdesetih interesovanje za ovaj sport nastavlja da raste, pa je zabilježena i utakmica koju je posmatrao američki predsjednik Džon F. Kenedi. Dodatno interesantan podatak za tu utakmicu odnosi se na činjenicu da su takmičari na terenu bili članovi legendarnih Bitlsa. U to vrijeme je održan i prvi otvoreni turnir na Menhetnu, a ovo takmičenje mnogi i danas nazivaju Vimbldonom odbojke na plaži.

Nagrade za pobjednike turnira su vremenom postajale veće, sponzori su počeli da se uključuju finansijski u pokrivanje troškova i sve je to dovelo do održavanja prvog pravog profesionalnog takmičenja na terenima Vil Rodžers plaže u mjestu Santa Monika 1976. godine. Osamdesete su donijele dalji razvoj takmičenja, a u organizaciju se uključilo i novoosnovano udruženje profesionalnih igrača AVP (Association of Volleyball Professionals). Odbojka na plaži je postala olimpijski sport na igrama u Atlanti 1996. godine, nakon što je predstavljena olimpijskoj publici na prethodnim igrama u Barseloni.

 

Teren i pravila

Timovi se takmiče na terenu pravougaonog oblika, čije dimenzije su 16×8 metara, a oivičen je trakama širine 5 cm. Sa svake strane terena neophodno je obezbijediti još tri metra slobodnog prostora. Minimalna propisana visina slobodnog prostora iznad terena je 7 m. Mreža dužine 8,5 m i širine jednog metra razapeta je na visini od 2,43 m za muškarce i 2,24 m za takmičenja u ženskoj konkurenciji. Sa obje strane mreže postavljene su antene koje vire iznad mreže 0,8 m i označavaju prostor unutar koga lopta mora da prođe. Dimenzije terena su nešto manje u odnosu na dimenzije terena za klasičnu odbojku, što je razumljivo kada pogledamo razliku u broju igrača. Podloga na kojoj se igra sastoji se od sitnog prosijanog pijeska, kako bi se izbjegla mogućnost povrede uslijed prisustva kamenja i drugih objekata. Trebalo bi da pijesak bude što idealnije izravnat prije početka utakmice. Takmičari najčešće nastupaju bosi, a pješčana podloga doprinosi povećanoj potrošnji energije budući da je kretanje po njoj teže nego po čvrstom tlu. Sa druge strane, pijesak umanjuje mogućnost nastajanja povreda prilikom doskoka i padova.

Igrači serviraju loptu naizmjenično, pravilima nije definisana pozicija koju moraju da zauzmu tokom igre. To znači da oba igrača mogu da na sebe preuzmu i napadačke i odbrambene poteze. Dodir lopte prilikom bloka se računa kao prvi, tako da timu preostaju još dva poteza (ukupno je dozvoljeno dodirnuti loptu tri puta od strane jednog tima prije prebacivanja na protivničku stranu terena). Igrači za komunikaciju koriste znakove koje pokazuju objema rukama postavljene iza leđa da protivnički tim ne bi mogao da vidi šta planiraju. Uz standardni set znakova neki timovi imaju razvijen i sopstveni sistem komunikacije pomoću koga određuju kako će reagovati na predstojeći napad protivnika.

Timovi se sastoje od dva člana, mogu biti muški, ženski ili miješani. Tokom trajanja utakmice nije predviđena mogućnost zamjene igrača, takođe, nije dozvoljena ni komunikacija sa trenerom.

 

Lopta i garderoba

Propisane dimenzije lopte su malo drugačije od onih za klasičnu odbojku, tako da obim lopte mora da bude 66–68 cm, masa 260–280 g, a unutrašnji pritisak se kreće u vrijednostima 0,175–0,225 kg/cm2.

Igrači nastupaju u kupaćim kostimima, muškarci su u šortsu, a žene u bikiniju, mada je tokom posljednjih godina ova regulativa promijenjena u smislu dozvoljene upotrebe odjeće koja pokriva veću površinu tijela. Ovim izmjenama pokušalo se izaći u susret različitim kulturološkim shvatanjima. Nevezano od toga, većina igrača na igrama u Londonu 2012. godine nastupala je toplije obučena uslijed hladnog i kišovitog vremena tog ljeta.

 

 

Ja'Whaun Bentley Jersey