Mala bakterija, veliki problemi

 

Procjena je da je oko polovina svjetske populacije zaražena ovom bakterijom i trenutno ta infekcija predstavlja globalni zdravstveni izazov. Od izuzetne je važnosti infekciju izliječiti u ranoj fazi prije pojave oštećenja sluznice, tj. prije dolaska do tačke bez povratka kada je nemoguće stanje sluznice vratiti u normalu.

 

Autor: Asist. Dr V. Milivojević

 

 

Helicobacter pylori je patogena bakterija koja uzrokuje aktivni gastritis, što u daljem toku bolesti može napredovati prema razvoju ulkusne bolesti dvanaestopalačnog crijeva i želuca, atrofije sluznice želuca, želučanog karcinoma, limfoma želuca (MALT-a). Zemlje u razvoju imaju višu stopu infekcije od razvijenijih zemalja, a loši sanitarni i higijenski uslovi povećavaju stopu infekcije. Opšte je prihvaćeno mišljenje da je H. pylori gastritis kao zaraznu bolest potrebno odmah liječiti bez obzira na kliničke manifestacije. Osnovni cilj liječenja je primarna prevencija gastričnog karcinoma u skladu sa razumijevanjem prirode i toka razvoja gastričnog karcinoma.

 

Simptomi

  1. pylori pozitivan gastritis zaseban je entitet i uzrokuje brojne tegobe kod bolesnika, a dokazano je da iskorjenjivanje infekcije H. pylori dovodi do dugotrajnijeg i značajnog smanjenja simptoma dispepsije (povremeni ili stalni bol u gornjem dijelu abdomena). Bolesnici sa H. pylori infekcijom se najčešće klinički prezentuju sa brojnim tegobama, bolovima u predjelu gornjih dijelova trbuha, izraženim osjećajem nadutosti, podrigivanjem, otežanim varenjem hrane, osjećajem punoće u želucu, pojavom mučnine, povraćanja, ali mogu biti i bez značajnijih tegoba (asimptomatski) ili tegobe mogu biti sasvim diskretne. U slučaju pojave tegoba ili kliničke sumnje na infekciju helikobakterijom, potrebno je dalje ispitivanje, osnovne laboratorijske pretrage koje često mogu biti normalne, ali mogu odstupati od referentnih i govoriti u prilog anemije (malokrvnosti).

 

Dijagnostičke metode

Najnovije preporuke za unapređenje dijagnostike i terapije H. pylori infekcije su Kjoto i Mastriht V konsenzusi. Dijagnoza infekcije H. pylori uključuje sprovođenje neinvazivnih i invazivnih testova. Ureaza izdisajni test (UBT) je zlatni standard kod neinvazivnih testova za dijagnozu postojanja H. pylori infekcije. Kako bi se izbjegli lažno negativni rezultati ispitivanja, potrebno je obustaviti upotrebu inhibitora protonske pumpe (PPI) najmanje 14 dana prije ispitivanja, a, takođe, trebalo bi da pacijenti budu bez antibiotske terapije i preparata koji u sebi sadrže soli bizmuta najmanje četiri nedjelje prije ispitivanja. Izdisajni test je najbolja neinvazivna opcija za potvrdu izlječenja i sprovodi se mjesec dana nakon terapije. U nekim slučajevima kada su naši pacijenti stariji od 45 godina, kada imaju neki od alarmnih simptoma kao što su anemija, gubitak u tjelesnoj težini, uporno i prolongirano povraćanje, povraćanje krvi ili crnog sadržaja, crna ili krvava stolica, odnosno kod bolesnika koji više puta neuspješno liječe infekciju sa H. pylori, metoda izbora je invazivnija dijagnostika, koja uključuje gornju endoskopiju (gastroskopiju) sa višestrukim biopsijama želuca i po potrebi dvanaestopalačnog crijeva. Uprkos brojnim naporima da se smisli najbolja strategija za liječenje infekcije H. pylori, još uvijek se u tome ne uspijeva najprije zbog sve veće otpornosti (rezistencije) bakterije na antibiotike, ali i zbog nepoštovanja lokalnih i internacionalnih vodiča koji daju preporuku za liječenje.

 

Terapija

Standardna trostruka terapija koja se sastoji od amoksicilina, klaritromicina i inhibitora protonske pumpe temelj je terapije u zemljama sa niskom rezistencijom. Podaci govore da kod velikog broja pacijenata postoji visoka stopa rezistencije na klaritromicin i metronidazol. Stoga je preporučeno da terapija traje 14 dana i da se istovremeno daju tri antibiotika zajedno sa PPI (inhibitori protonske pumpe) i nekim od probiotika koji su dokazano efikasni. Kao i kod svake druge bakterijske infekcije, prilagođavanje izbora antibiotika na osnovu ispitivanja osjetljivosti na bakterije u svakom pojedinačnom uzorku (bakterijska kultura ili PCR – lančane reakcije polimeraze, tzv. molekularna dijagnostika) čini se dobrom i efikasnom strategijom kako bi se održala zadovoljavajuća (>90%) stopa izlječenja. Raniji konsenzusi predlažu PCR u kliničkoj praksi kao alternativu klasičnoj kulturi, kako za dijagnozu tako i za utvrđivanje osjetljivosti na antibiotike. Brojne studije govore u prilog većeg stepena izlječenja infekcije u slučaju individualizovanog pristupa i prilagođavanja terapije nakon dodatnih analiza koje za sada kod nas nisu dostupne u rutinskom radu, najprije zbog visoke cijene, a i rezervisane su za selektovane bolesnike koji imaju do sada više neuspješnih terapija.