betty-magazin-mart-2021-bih-1

Željko Samardžić,

muzičar

Upleten u morske mreže

 

Broj 97, mart 2021

Svoj život dijeli na prije i poslije dolaska u Beograd, takođe i muzičku karijeru. Prekretnica svega je pjesma “Sipajte mi još jedan viski”. Nakon nje, redali su se hitovi, albumi, koncerti, festivali, nagrade… Mnogo toga što bi teško stalo u knjigu, a kamoli u jedan intervju. Zato smo se dotakli samo aktuelnih tema. Ekskluzivno za Betty, Mostarac sa beogradskom adresom i srcem u Boki Kotorskoj – Željko Samardžić

 

Autor: D. Mrdić

BETTY: Publiku ste veoma obradovali zajedničkom pjesmom sa Draženom Žerićem iz “Crvene jabuke”. Kako je došlo do ove saradnje? Ko je koga pronašao?
Željko: Žera i ja smo dugogodišnji prijatelji i “Aleje ljubavi” su, po svemu sudeći, pronašle nas. Pjesma, kao i spot, je povratak u vrijeme kad smo bili mladi, ludi i zaljubljeni. Provozali smo se kroz velike gradove bivše nam zemlje, uključujući i naš rodni Mostar i to u legendarnom Volkswagen kombiju koji asocira na hipi vrijeme, nesputanu slobodu i na kraju krajeva – našu mladost.

BETTY: Mnogi su očekivali, s obzirom na to da ste obojica rođeni Mostarci, pjesmu o rodnom gradu. Koliko ste vezani za Mostar, a koliko za Beograd? I šta danas kažete kada vas neko pita odakle ste?
Željko: Rođeni Mostarac! Mostar je po mnogo čemu bio personifikacija Jugoslavije. Poznat je podatak da je, recimo, imao najviše miješanih brakova, pa je tako i brak mojih roditelja kao i moj ušao u tu statistiku. Taj famozni Stari most, simbol grada na Neretvi, je zaista povezivao mnogo više od dvije obale. Tako da su “Aleje ljubavi” pjesma i o njemu kao i mnogim drugim iz bivše nam zemlje. U Mostaru sam proživio najljepše godine djetinjstva i mladosti. Teško je opisati tu vezu sa zavičajem, ali ona je u svakom slučaju posebna. Mogao bih reći da sam čak mogao odlučivati gdje ću se roditi, ovaj grad bi vjerovatno bio moj uži izbor. Međutim, rat je poremetio i promijenio živote ljudi i ja sam, kao i mnogi drugi, bježeći od te nesreće došao u Beograd. Ispostavilo se da je umjesto usputne, postao zadnja stanica na putu ka novoj šansi. Veliko srce koje Beograd ima pružilo je nadu i utjehu mnogima, pa i mojoj porodici tih nesrećnih godina.

BETTY: Zanimljivo je da ste spot, bar onaj dio koji se tiče vas, snimali u Skoplju. Kako je izbor pao na Skoplje?
Željko: Skoplje je samo jedna u nizu “ljubavnih adresa” koje smo obišli. Tamo se zaista osjećam kao kod kuće i mnogo prelijepih koncerata, druženja i prijateljstava me vezuje za te krajeve. Iz Makedonije je sve počelo iz jednog praktičnog razloga. Naime, kompanija “Mak petrol” je imala sluha za naše planove i pomogla je u izradi ovog zahtjevnog spota. Zbog toga smo tamo prvo podijelili ona ukusna lizala u obliku brkate jabuke.

BETTY: Imate nekoliko jako uspešnih duetskih pjesama u karijeri. Je li vas teško nagovoriti na duetsku pjesmu?
Željko: Mene uvek kupuje dobra pjesma, tako da je to prvi i najvažniji uslov. Kroz karijeru nikad nisam jurio kolege da bih se “ogrebao” o njihovu trenutnu popularnost. Recimo, imam duet sa tamburaškim sastavom “Ringišpil”, divnim momcima iz Vinkovaca koji su mi poslali njihovu pjesmu mail-om i izrazili želju za saradnjom. I dogodila se “Jesenja balada”! Sa svojim kotorskim prijateljem Zoranom sam snimio “Laganini”…. Drago mi je kad mogu pomoći ili ispuniti želju mojim mlađim kolegama, ali uvijek je preduslov odlična pjesma.

BETTY: Prethodni singl “Ne kapiram” bio je u malo drugačijem muzičkom ruhu. Pripremate li publici nešto novo na muzičkom planu i u kojem pravcu će ići nove pjesme?
Željko: Pa jeste. Tu sam pobjegao od mog stila, ali i usrećio kuma Saleta Đorđevića koji je otkupio i poklonio mi “Ne kapiram”, koja je obrada jedne već jako slušane grčke pjesme. Ja zaista nisam želio nikad da se ograničavam i robujem stilovima. Sretan sam što imam saradnike sa isto tako jako širokim pogledima na muziku. Trudimo se da stvaramo dobru muziku koja se vremenom neće ubuđati.

BETTY: Šta vam je presudno kod neke pjesme – tekst, melodija, ritam?
Željko: Najkritičniji sam prema tekstu, ali mi je sve važno.

BETTY: Koliko vas je ova situacija sa korona virusom obeshrabrila kada je riječ o radu na pjesmama? Koliko ima smisla objavljivati nove pjesme ako ih ne možete predstaviti publici na koncertima?
Željko: Zaista je ovo neobična situacija. Nedostaju nam živi nastupi i direktan kontakt sa publikom, ali moramo se prilagođavati okolnostima. Trenutno nisam pretjerano motivisan za rad u studiju, no svi želimo i nadamo se boljim danima u kojima ćemo prevazići i savladati probleme sa koronom.

BETTY: Za spot “Aleje ljubavi” snimateljska ekipa prešla je, kako kažu, 5.000 km da bi zabilježila najbolje kadrove. No, spot za vašu pjesmu “Možda” snimljen je iz jednog kadra i bilježi ogroman broj gledanja. Koliko je video produkcija precijenjena u prezentovanju muzike danas?
Željko: Nažalost, bez spota je danas teško muziku približiti slušaocima. Zaista mislim da je uloga video produkcije, kako ste i vi rekli, precijenjena. Primjetio sam da sad pjevači, a pogotovo pjevačice sa više uzbuđenja pričaju o svojim spotovima, nego o samoj pjesmi. A čini mi se da je i novinarima to interesantnije. Ne želim da potcijenim tu vrstu posla, ali po mom mišljenju, suština je u pjesmi. Muzika bi trebalo da se sluša, a spotovi, slike i filmovi se zahvaljujući sopstvenom doživljaju prave i vrte u glavi. E sad, kad ste me pitali za “Možda”, ideja je bila da upravo minimalističkim spotom dozvolim ljudima da se fokusiraju na predivan tekst, melodiju i aranžman. Jako sam zadovoljan reakcijama publike i posebno mi je drago zbog toga što to učvršćuje moj stav da se dobra pjesma još uvek cijeni i voli. To je i motiv za neke buduće numere koje imam u planu da objavljujem.

BETTY: Šta je vama najvažnije kada snimate spot: priča, kako izgledate u spotu, ili nešto treće?
Željko: Pa fino je kad me lijepo uslikaju i u ovim godinama dobijem po koji kompliment, ali najvažnije je da taj video suštinski ne kvari atmosferu pjesme. Ako još uspije da doprinese emociji, to je onda pogodak. Recimo “Mila” ima video na koji sam jako ponosan i koji zaista podržava svu tu suptilnu muziku i tekst. Zahvaljujući režiji, montaži, glumcima, a posebno mom dragom Vlasti Velisavljeviću koji je maestralno odglumio svoju rolu, sve je ispalo mnogo bolje od očekivanog.

BETTY: Kada smo kod izgleda, ponovo ste iznenadili publiku imidžom. Šta kaže publika, a šta vaši ukućani na promjenu?
Željko: Sad sam opet onaj stari, bez brade i brkova. Neki kažu super, podmladio si se, a neki drugi – o ne, zašto si se obrijao, nema te pola… Ukusi su različiti. Meni je sve to simpatično i ne isključujem mogućnost da se uskoro opet poigram.To je u ovom poslu prosto poželjno. Miksujemo razne stilove muzike, eksperimentišemo sa zvukom, pa što ne bi i sa outfitom.

BETTY: Mnogi vam zamjeraju što ste prekinuli tradiciju čuvenih osmomartovskih koncerata u Beogradu. Ima li šanse da se ta priča nastavi?
Željko: Nisam rob datuma, tako da zašto ne. Desilo se da su ljudi počeli da me poistovjećuju sa 8. martom, a ja sam taj dan izabrao u moru drugih samo iz nostalgičnih razloga kao i respekta prema nježnijem polu. Evo recimo, zadnji koncert je bio neki hladni decembarski dan u “Sava centru”, ustvari nekoliko njih i…. lijepo nam je bilo.

BETTY: Kada je riječ o koncertima, je li vam teško, nakon toliko pjesama, odabrati ono što će se naći na repertoaru za jedno veče? I koliko se taj repertoar mijenja od grada do grada?
Željko: To je uvijek problem izabrati, odnosno odlučiti se koje odbaciti. Najčešće biram zavisno od koncertnih okolnosti, ali i osjećaja. Nekad mi se jedna pjesma manje, nekad više pjeva. Naravno i publika je ta koja ima svoje želje, a one su uvek najvažnije. Što se tiče gradova, primjetio sam da, recimo u Makedoniji, vole sve ono što miriše na rumba ritam, dok u Zagrebu atmosferu podižu pesme novijeg datuma. Mada, one legendarne poput “Grlice”, “Ljubavnika”, “9000”… svi vole.

BETTY: Bez koje pjesme koncert nikako ne može proći i zbog čega?
Željko: Moja je sreća da postoji bar desetak pesama bez kojih mi publika ne bi dozvolila da napustim binu. Među njima je jedna posebna zato što je prva i koju smatram svojom ličnom kartom iz mnogih emotivnih razloga. “Sipajte mi još jedan viski” je vremenski ključ koji otključava neke ladice uspomena. Sve ove godine su potvrdile njenu vrijednost, a čini mi se da je u meni nekako sazrela kao ono barik vino u starom hrastovom buretu. Obično je ostavljam za kraj, kad se upale telefoni i upaljači.

BETTY: Postoji li neka pjesma koju ste odbili, a posle zažalili zbog toga? I koju pjesmu nekog drugog izvođača rado zapjevate na svojim nastupima?
Željko: Postoje neke koje su autori bili namijenili za druge izvođače, ali su se na kraju ipak našle kod mene. “Ljubavnik” je, koliko znam, bio napisan za Zdravka Čolića. Ranije sam u svom repertoaru imao i pjesme drugih pjevača, ali sad sa ovoliko vlastitih, imam problem koju pjesmu izostaviti. Tako da rijetko kad ih pjevam na nastupima, ali naravno da obožavam mnoge Tomine, Arsenove, Oliverove, Kemine pjesme i volim da ih zapjevam sa društvom, u kafani…

BETTY: Je li Željko više ljetnji ili zimski tip? Koje godišnje doba vam najviše odgovara?
Željko: Ljeto je moje najbolje i najdraže godišnje doba. Tih tri mjeseca plus još po neka nedjelja onog kasnog, Miholjskog, je vrijeme kad ja uživam u moru i Boki. Tad akumuliram energiju koja mi pomaže da preguram nadolazeće jesenje i zimske kišne dane, kao i sve poslovne obaveze. Kažu da je slana voda lijek za sve, bilo da su to suze, znoj ili more. Ja na moru mogu ostati čitav dan, pa i dalje, preko noći, potpuno sam na barci, a da se ni u jednom trenu ne osjetim usamljenim. Tako se istinski i stvarno odmaram. Biće da sam se upleo u te mreže, ili je more bacilo neke čini na mene.

BETTY: Kako ostajete u formi? Nađe li se vremena i za neke sportske aktivnosti i šta preferirate?
Željko: Nisam sportski tip i uprkos tome što znam da pomaže, rijetko nalazim volju i snagu za sport. Šetnja uz more je jedino što bi se moglo nazvati takvom aktivnošću.

BETTY: Kada uhvatite slobodnog vremena, šta prije birate: knjigu ili film? Šta vas je na tom planu oduševilo u poslednje vrijeme?
Željko: Volim pročitati dobru knjigu, a posebno obožavam poeziju. Film takođe. Pa recimo, trilogija filmova Ričarda Linklejtera “Before Sunrise”, “Before Sunset” i “Before Midnight”. Filmovi koji te oduvaju i ostave par dana u razmišljanju.

BETTY: Vaša muzička priča, ali i životna priča mogla bi se podijeliti u nekoliko faza. Kada bi ste sve mogli proći ispočetka, šta bi ste uradili drugačije?
Željko: Teško je to iz ovog ugla reći. Mislim da je sve na kraju ispalo kako treba. Pretpostavljam da sam imao sreće, ali i ona se nekako mora zaslužiti.

BETTY: Je li vam neka želja na planu muzike ostala neostvarena?
Željko: Moje želje su zadnjih godina, a pogotovo sa dolaskom ove pandemije, prilično realne. Mogu reći da se odnose uglavnom na zdravlje. Hvala bogu, imam studio u kome mogu da stvaram muziku po svom ukusu i nadam se da će, kao i do sada, moja publika znati to da cijeni. Samo da me glasnice slušaju kao do sad.

BETTY: Kako glasi misao kojom se vodite kroz život?
Željko: Mota mi se po glavi Duško Radović: “Prije nego što krenete da tražite sreću, provjerite – možda ste već sretni. Ona zna da bude obična i neupadljiva, pa mnogi ne umiju da je vide”.

intervju-maj-d-enan-aplikacija