betty-magazin-septembar-2020-bih-1

PJER ŽALICARežiser

VELIKA STVAR ZA MENE JE ŠTO SAM SMRŠAO

 

Broj 91, septembar 2020

Poznati je i priznati bosanskohercegovački reditelj i dramaturg, ali i muzičar. Prvobitno je studirao komparativnu književnost i filozofiju, da bi diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti. Iza njega je veliki broj režiranih predstava, kratkih, dokumentarnih filmova, te popularna dugometražna ostvarenja „Kod amidže Idriza, „Gori vatra“ i „Koncentriši se, baba“. Ovim posljednjim je i otvorio ovogodišnji, 26. po redu Sarajevo film festival. Ekskluzivno za Betty – Pjer Žalica.

 

Autor: D. Mrdić

BETTY: Premijera vašeg novog filma „Koncentriši se, baba“ upriličena je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu, ali u poprilično izmjenjenim uslovima – online. Kako ste vi sve to doživjeli?
Pjer: Ja sam nekako navikao da probijam led. Prati me to još od osnovne škole. Kada je trebalo da se secira žaba – Ti ćeš, Pjer! Ko će prvi na fizičkom da uradi premet – Pjer će! Tako je i na SFF-u. Pobjedim na festivalu, ali nema novčane nagrade. Već naredne godine je uvedu! Na meni se lome kola, tako da me ni ovo nije nešto pretjerano iznenadilo. Da su me pitali – Čiji će film biti na prvom online festivalu, rekao bih – Moj, 100%. Nekada je to loše, nekada i dobro. Često ja i sam tražim đavola. Što se tiče online festivala, mislim da je to u ovim okolnostima bio dobar potez, osjećalo se da je u Sarajevu situacija iz dana u dan bila sve gora, osjećala se neka tendencija kao sa Đokovićem i njegovim turnirom par mjeseci ranije, kao da se čeka da se SFF-u prikači nešto negativno, što smatram jako lošim. Mi u Sarajevu nemamo mnogo dobrih stvari, SFF je jedna od najboljih i trebamo je sačuvati. Kada je donesena odluka da se festival održi online, bio sam u šoku i čak pitao da otkažemo premijeru mog filma, no na kraju smo ipak shvatili da nemamo šta čekati.

BETTY: Je li toliko značajno da ljudi koji su stvarali film, osjete povratnu reakciju publike na premijeri?
Pjer: Naravno. Mi smo na to navikli. To je nešto što čekate sve vrijeme rada na filmu. Nije to kao u teatru, gdje obično izbjegavam premijere. Znam da i publika koja dođe na premijeru, pa i glumci – svi su utegnuti, nema te opuštenosti, tako da kada želim pogledati neku predstavu, ja odem na petu reprizu. Kod filma je to drugačije, premijera je najvažnija. Publika dolazi otvorenog uma, bez prethodnih komentara, sugestija, uticaja. No, moramo se privikavati na nove okolnosti. Sjećam se, imao sam strašan problem kada vidim mlade kako gledaju film na mobilnom telefonu ili tabletu. Čak sam sa svojim djetetom zbog toga često ulazio u rasprave – Kako možeš, to je skrnavljenje? Međutim, kad počnemo razgovarati o filmu, shvatam da ga doživljavaju emocionalno, kao i ja kada ga gledam u bioskopu i da ga shvataju, što je u suštini i najvažnije. Vjerujem da je takva publika, koja razumije, gledala i online premijeru „Koncentriši se, baba“.

BETTY: Je li film „Koncentriši se, baba“ u stvari paradigma raspada bivše nam zajedničke države? Sličan motiv starice imali smo i u filmovima „72 dana“, „Igla ispod praga“…
Pjer: Pa, ne znam je li to baba. Kod nas bi to prije bio deda. Kada je umro deda, počeo je raspad zemlje. Deda koji do smrti nije priznavao da je deda, koji se ponašao kao mladić. U mom filmu radi se o glavi porodice, o nekome ko je mislio i imao osjećaj da porodicu drži na okupu, jednim vrlo strogim načinom odgoja i držanja djece na uzici, smatrao da je to pozitivno, ali se ispostavilo da ako ne vaspitavate djecu kako treba, da je to tempirana bomba, što se nama ovdje i desilo, posmatrano u širem kontekstu. Moja želja je bila da ispričam jednu intimnu, porodičnu priču, ne izbjegavajući političku alegoriju, ili metaforu kroz koju je jasno da je to iskustvo koje vučemo iz raspada nečega što je ogroman broj ljudi doživljavao kao svoj dom. Ja sam jedan od njih. SFRJ ne zovem ex Jugoslavija, ne zbog toga što vjerujem u njen povratak, već što shvatam da su države administrativna stvar oko čijeg postojanja se mi i ne pitamo mnogo.

BETTY: Punih 15 godina je prošlo od vašeg prethodnog dugometražnog filma do „Koncentriši se, baba“. Je li to najbolje objašnjava koliko je teško snimiti film kod nas?
Pjer: Ma, ne. Ja sam malo specifičan primjer u svemu tome. U međuvremenu, imao sam mnogo poziva da režiram neke filmove. Od Dragana Bjelogrlića, zatim iz Zagreba jedna ozbiljna ponuda, bila je tu i jedna međunarodna koprodukcija Južnoafrička republika – Velika Britanija… Svi ti projekti su dobijali podršku, međutim ni jedan nije snimljen. Moram da kažem – ne mojom krivicom, ja sam svoj dio posla obavio i scenaristički i rediteljski, ali naprosto – nije nam se dalo. Mislim da je to jedini Bjelogrlićev film koji nije realizovan. Ni danas ne znam zbog čega. Počeo sam da vjerujem da producenti koji počnu raditi sa mnom, nemaju sreće. Ali, „Koncentriši se, baba“ pokazuje da i nije baš tako.

BETTY: No, činjenica je da se u BiH krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih snimao popriličan broj filmova, da bi se to danas svelo na jedan – dva godišnje…
Pjer: Nakon rata bilo je tog nekog poleta, ali i entuzijazma, i to, moram priznati, mnogo više izvana, nego u samoj BiH, kada je riječ o našem filmu. Imali smo veliku podršku iz Francuske, potom iz Engleske i Njemačke, regionalno su se takođe otvorili fondovi prema BiH i u tom periodu se snimalo mnogo više. Bili smo zanimljivi svijetu. Međutim, naše vlasti to nisu pratile. Mi čak nemamo ni državnu fondaciju za film. I to nam je podijeljeno po entitetima. Sve se doživljava kao politička stvar.

BETTY: Hoćemo li ponovo čekati 15 godina na vaš novi dugometražni film?
Pjer: Definitivno – ne. Ja sam još ovog ljeta trebao započeti snimanje novog filma, no zbog koronavirusa morali smo to pomjeriti za narednu godinu.

BETTY: Hoće li ova novonastala situacija u svijetu, govorim o pandemiji koronavirusa, značajnije uticati na načine snimanja filmova, na stvaralački rad?
Pjer: Na stvaralački rad – nisam siguran, jer mi smo željni snimanja. U regionu se i danas dosta snima. U Srbiji je to malo više serija, malo manje fimova, u Hrvatskoj nešto više filmova nego serija, ali snima se. Uz to, njihove fondacije nisu smanjivale budžet za film, neke su ga čak i povećale. Jedino je FBiH smanjila budžet za 3 miliona KM, što je katastrofalno, ne samo za film, nego za kulturu, obrazovanje i sport uopšte. Ako nastavimo ići u ovom pravcu, doći ćemo u situaciju u kojoj neće biti bitno ko ima kakve političke aspiracije, država će sama izgubiti smisao postojanja. Postaćemo teritorija sa finansijskim tokovima, bez identiteta.

BETTY: Kako birate glumce za film? Postoje li u kinematografiji rediteljski klanovi?
Pjer: Vjerovatno postoje. Ja malo snimam, pa i nemam baš uvid u to. Možda je riječ klan malo prejaka za to. Glumačka podjela je sloboda, to je jedna od najvažnijih autorskih odluka.

BETTY: Boje li se reditelji nekada eksperimentisati sa glumcima, angažovati nekog novog ko nema dovoljno iskustva?
Pjer: Ne plašim se dati ulogu nekome za koga ne znam kako će je iznijeti – jer mu sigurno neću dati ulogu. Ja prije snimanja moram znati kako će to glumac odigrati, ili barem izvjesno pretpostaviti. To mi je ključni momenat. Mnogo mi je lakše raditi sa nekim koga znam, pogotovo ako sam već snimao sa njim. Važno mi je da osjetim tu prijateljsku vibraciju. No, uvijek se pojave i neka nova imena. Za ovaj film, jako sam želio da radim sa Jadrankom Đokić. To mi je bila dugogodišnja želja. Dok sam radio na scenariju, znao sam šta će ona tu igrati. Često mi se to dešava, da dok pišem scenario – pišem za određene glumce.

BETTY: Pored posla na filmu, po vokaciji ste i muzičar. Koliko vam je bitna muzika pri nastanku filma? Kako ona nastaje? Prije snimanja, ili nakon snimanja filma?
Pjer: Uvijek je to paralelno. Do sada sam najčešće radio sa Sašom Lošićem, sa kojim se fantastično razumijem. Nekada muzika počne nastajati još od sinopsisa filma. Muzikom se najlakše kreira željena atmosfera. Nekada song imamo na početku rada, nekada se pojavi na pola procesa snimanja, a nekada on nastane i u postprodukciji, naročito kada radimo dokumentarne filmove. Ovog puta sarađivao sam sa Dinom Šukalom, fantastičnim kompozitorom sa kojim sam dosta radio u pozorištu. Odlično smo se uklopili i mislim da nam ovo neće biti posljednja saradnja. Prije snimanja „Koncentriši se, baba“ znao sam samo jedno – u ovom filmu nećemo imati folk zvuk. U svim mojim prethodnim filmovima ga je bilo. Lajtmotiv nam je bila pjesma „Zarjavele trobente“ predratne kultne sarajevske grupe „Kongres“. Negdje su mi te zarđale trube asocijacija na Jerihonske trube koje najavljuju loše vrijeme. A i drago mi je što je jedna od najljepših slovenačkih pjesama nastala u BiH, haha…

BETTY: Mnogi komentarišu da ste primjetno smršali u posljednje vrijeme. Šta je tajna uspjeha na tom planu, kako vam je to pošlo za rukom?
Pjer: Nema tu nikakve tajne. Prošle godine na SFF-u najavljivali smo film. Kada je najavljena premijera za ovu godinu, mene je uhvatila strašna trema kako ću ja doći na set, a da ne mogu na brznu da se popenjem uz stepenice. Bilo bi me stid ukoliko bi pri snimanju ja bio ta najslabija karika. Odlučio sam da probam nešto učiniti za sebe. To veče na SFF-u koncert je imao Halid Bešlić, koji je u međuvremenu bio drastično smršao i na moje pitanje – kako, preporučio mi je jednog nutricionistu i neinvazivnu liposukcijsku ishranu, zahvaljujući čemu sam za osam mjeseci smršao skoro 60 kilograma. Osjećam se odlično, zdravstveni nalazi su mi više nego dobri, čini mi se da sam uradio veliku stvar za sebe.

BETTY: Kako se Pjer najbolje odmara? U šta trošite slobodno vrijeme?
Pjer: To su neke najobičnije stvari. Recimo, volim da čitam. Ali volim i da igram video – igre, što je onako, pomalo bizarno. Kada hoću baš da se odmorim – gledam TV serije, dokumentarne programe i slično. Ono što ne gledam nikako su informativni programi.

BETTY: Pomenuli ste knjige. Imate li pisce čijim knjigama se vraćate s vremena na vrijeme?
Pjer: Kako da ne. To je neki sindrom starosti. U srednjim godinama vi hoćete da ste mladi, pokušavate da razumijete sve što je u tom trenutku aktuelno. Ja sam se pravio jedno vrijeme da razumijem rep muziku, da je tu meni sve jasno. Kada sam shvatio da nikada više neću biti mlad, odustao sam od toga i počeo se vraćati onome što mi je blisko i drago. Vlada Divljan mi je to jednom u Beču divno objasnio. Kaže – Ja muziku doživljavam kao kapsulu. Kada se pusti neka pjesma, kao da neko otvori kapsulu u kojoj je konzerviran trenutak, mjesto, miris… Tako sam se i ja vratio grupama Pink Floyd, Dead Kennedys, Who, pa i Bob Dilanu. Tako je isto i sa piscima i knjigama. Sada hoću da ponovo čitam „Rat i mir“. Nekako sam ga ranije čitao fragmentirano, iz dijelova.

BETTY: Vaša supruga Jasna je glumica. Je li tajna uspješnog braka razumjevanje posla onog drugoga?
Pjer: To može pomoći, ali tajna uspješnog braka je da je što manje posla u njemu. Tajna je i strpljenje. Jasna i ja smo 26 godina skupa. Mnogo toga se desi za 26 godina. Nisu to samo lijepe i dobre stvari. Posao zna često i da to pokvari, vjerujte mi. Pogotovo što mi nerijetko imamo različit pogled na neke stvari vezane za posao.

BETTY: Šta je ono što vas vuče naprijed, pokreće na neke nove projekte, snimanja, priče?
Pjer: Nisam baš čovjek od poslovica. Moja životna filozofija su „Bratsvo i jedinstvo“ među ljudima globalno i Vudstok. Obje su utopija, nikada neće biti sprovodive u praksi, ali sve dok postoje kao ideja – dobro je. Ima i jedna misao Danila Kiša koje se često sjetim: Za pravog vjernika ni jedna religija nije dovoljno dobra!

intervju-maj-d-enan-aplikacija