betty_bih_septembar_no55-web-1

Zijo Rizvanbegović VALENTINO

U svemu tražim zrno dobrote

D. Mrdić

 

Muzikom se profesionalno počeo baviti prije ravno 35 godina. Rock and roll je bio njegov bunt protiv autoriteta, a pjesme koje je pisao slika onoga što je proživio ili vidio u prolazu. Već prvim albumom, grupa koju je predvodio stekla je ogromnu popularnost, koja je sa svakim sljedećim samo rasla. A onda su došle burne 90-te i iz rodnog Sarajeva, poput mnogih, otisnuo se put Evrope. U tom periodu silom prilika, pored gitare, prihvatio se i mikrofona. Ovih dana publici će predstaviti novu pjesmu „Brodolom”, jednu od 15 koje bi trebale sačinjavati album No. 8. Ekskluzivno za BETTY – Zijo Rizvanbegović – Valentino.

 

BETTY: Nedavno ste objavili singl „Lisice”. Da li je to najava novog albuma grupe Valentino?

Valentino: Pa da, ali u nekoj daljoj perspektivi. Nisu baš neka sjajna vremena za nas, pedantne autore koji pjesme rađamo sporo, sistematično. Jednostavno, danas ne možeš da jednu pjesmu predstaviš na način koji bi htio. Pošto ne volim pjesme bacati niz vodu, kao što se nama desilo sa sedmom pločom, odluka je da svaku narednu pjesmu predstavimo kao prvu i posljednju. Ovog ljeta su „Lisice” bile naša lična karta, a uskoro stiže i nova numera. Već imamo završeno 15 pjesama, sasvim dovoljno da izdamo album, ali jednostavno ne želimo da ih tako naguramo na tržište, nego bismo htjeli da svaka dobije podjednaku šansu da je publika čuje i doživi.

BETTY: „Lisice” su pozitivna, vesela pjesma, u duhu nekih ranijih numera Valentina. Ne fali Vam onog dobrog starog optimizma?

Valentino: Ni toga, a ni inspiracije. Ja toga još uvijek imam. Jedino me izbezumljuje to što je danas marketinški dio puno bitniji od autorskog, tako da, ako pjesmu ne ispratiš kroz promotivne akcije i neke poluskandale, male su šanse da je publika prepozna, odnosno da do publike uopšte i dođe.

BETTY: Možda neko ne zna taj podatak, ali autor svih pjesama grupe Valentino ste Vi. Komponujete i pišete li nekad i za druge izvođače?

Valentino: Valentino nije počeo kao garažni bend, kao što je to obično bio slučaj u to vrijeme, nismo bili ekipa iz kraja koja se okupila, pa došla do ideja za neke pjesme, nego sam ja kao autor pjesama okupio ljude i tako je nastala grupa. Što se tiče drugih izvođača, radio sam za neke manje poznate, a kad sam u jednom trenutku poželio da napravim jednu širu akciju sa najboljim vokalima ex-YU estrade, na pola koraka sam povukao ručnu kočnicu, jer sa pjevačima je jako teško raditi. Svi oni, bez obzira na vokalne kvalitete, pomalo su opčinjeni svojim glasom. Mnogi od njih nemaju u sebi receptore za prepoznavanje dobre pjesme.

BETTY: Kad smo kod pjevača, je li istina da je grupa Valentino prvog pjevača našla putem novinskog oglasa?

Valentino: Bila je ideja da pokušamo i tako, jer smo dugo bili u potrazi za pravim vokalom, ali je Jaka ipak došao preko jednog od članova benda – Emičke, koga je slučajno poznavao. Nekoliko njih je pokušavalo prije toga, ali bi nakon par mjeseci uviđali da rock and roll nije ono što oni misle da jeste: slava, djevojke, televizija, nego najviše nosanje instrumenata, vozarenje i sanjarenje.

BETTY: Jako mnogo danas velikih muzičkih imena je svojevremeno prošlo kroz grupu Valentino. Sa koliko njih ste u kontaktu i s obzirom da je 35 godina od osnivanja grupe tu negdje, postoji li ideja da se okupite na bar jednom slavljeničkom koncertu?

Valentino: Prije dvije godine planirali smo veliku turneju i kad smo na kraju uspjeli sklopiti sve kockice, uvezati sponzore i medije koji će to da prate, ispostavilo se da mnogi od nekadašnjih članova ne mogu na dva mjeseca zanemariti svoje obaveze. Oni su na raznim stranama svijeta, imaju jako puno obaveza i zapelo je kod toga. Bez obzira na sve, nismo odustali od te ideje. U međuvremenu, izgubili smo i dva člana: jednog koji je sve vrijeme bio tu uz mene, moja desna ruka Emička Čolaković, te Joška Gujinovića, Splićanina koji je sa nama svirao 80-ih godina. Nekad poludim i kažem da bismo trebali izaći spontano, sa pola probe negdje i odsvirati tih 30–40 pjesama, bez bilo kakvih velikih priprema.

BETTY: Uz Valentino su se često pominjala i mnoga velika muzička imena, poput Gorana Bregovića, Srđana Jevđević, Milića Vukašinovića… Na koji način ste uspijevali da privučete njihovu pažnju još u vrijeme dok je Valentino bio na samom početku karijere?

Valentino: Baš ovog ljeta sam se sreo sa mojim prijateljem Mladenom Milićevićem, profesorom muzike u Los Anđelesu, koji je zamalo postao dekan na Berkliju. I on je jedno od tih velikih imena koji su bili uz Valentino. Pa Nikša Bratoš, Pava iz Plavog orkestra, Amila Sulejmanović… Svi su oni dolazili u studio da čuju šta mi to radimo i da pomognu, ukoliko pomoć zatreba.

BETTY: Sa kime ste danas od tih ljudi u kontaktu, sa kim najčešće pijete kafu?

Valentino: Sa svima se čujem, ali se rjeđe vidimo. Većina nas je na različitim stranama svijeta, u svojim obavezama, na putu…

BETTY: I Vi ste jedan period tokom 90-ih živjeli u Holandiji, potom u Njemačkoj. Jeste li tih godina osjećali nostalgiju za ovim prostorima?

Valentino: Nostalgija je uvijek prisutna. Međutim, najgore je kad živiš na puno mjesta i uvijek ti nešto nedostaje, ma koliko ti dobro bilo. To rađa nezadovoljstvo. Svako ko je prošao i probao puno toga u životu, na leđima nosi jedan balast, neku dilemu, ovo ili ono. Mislim da je ponekad lijepo ne znati previše, odrasti i živjeti u svom svijetu koji te čini zadovoljnim i sretnim. Suština je da dom ne mora biti tamo gdje rastu palme i bruje Mercedesi, nego, kako to kaže Džo Koker: Tamo gdje ostaviš šešir i gdje se čuje plač djeteta, tamo gdje istrčiš na peti sprat bez da se zadišeš, samo da bi vidio svoje najdraže.

BETTY: Poprilično kasno ste stupili u brak. Je li to posljedica rokerskog života, sa puno putovanja i nestalnim mjestom stanovanja?

Valentino: Mogao sam i kasnije (smijeh). Nikad nije kasno. Možda je i bolje zreliji ući u sve to. Neki moji prijatelji, koji su djecu dobili sa dvadeset godina, ispustili su jedan dobar dio rock and roll života, ali su sa druge strane sa svojim klincima maltene najbolji prijatelji, jer nema tog prevelikog generacijskog jaza. Moj sin će uskoro imati sedam godina i čini mi se da je lakše čuvati državnu granicu nego njega. Kad mi pobjegne, preostaje mi samo da ga probam diplomatski namamiti (smijeh).

BETTY: Kako se snalazite u kuhinji i šta volite spremati?

Valentino: Nisam neki vrstan majstor, izbjegavam te poslove koliko mogu, ali znam da se prehranim, više od pola života sam živio sam. Sad da napravim neki specijalitet, mislim da je to previše očekivati od mene.

BETTY: Ali niste ni neki gurman, ako je suditi po izgledu. Na koji način brinete o formi?

Valentino: Volim ja pojesti, a i metabolizam se sa godinama promijenio, sve se brže lijepe kilogrami. Pokušavam biti što više aktivan. Rastao sam uz sport. Nisam onaj tipični roker, kako ljudi zamišljaju da to izgleda. Valentino je bio najškolovaniji bend u ono vrijeme. Gotovo svi smo imali fakultetske diplome, neki su bili i magistri. Da smo izašli bilo kojem drugom bendu na crtu u nekom kvizu recimo, pobijedili bismo. Kod nas nije bilo poroka, droge, alkohola, a ipak smo srcem živjeli rock and roll. Sa 18 godina sam otišao od kuće u London, godinu dana sam radio u fabrici, u doba Novog talasa. Tu sam ustvari prepoznao svijet i shvatio da Engleska nije samo Liverpul i Beatlesi, da ima tu još mnogo i lijepih, ali i ružnih stvari. Nakon što sam se vratio u Sarajevo definitivno sam znao da je muzika moj životni put. Moja životna borba bila je malo drugačija od one standardne priče. Roditelji su mi bili intelektualci, rastao sam uz dva starija brata, tako da je rock and roll bio neki moj bunt.

BETTY: Niste mi odgovorili za formu. Ima li nekih sportskih aktivnosti u dnevnom rasporedu?

Valentino: U posljednje vrijeme samo plivanje, bicikl i brzo hodanje. Dugo sam vozio rolšue, sve dok me neka djevojka na Ušću, u Beogradu nije pokosila biciklom. Od tada imam strah od padova i prijeloma.

BETTY: Prije nekih pet–šest godina pominjali ste da pišete biografiju. Dokle ste došli sa tim?

Valentino: Jao, ja sam ti onaj lijeni Bosanac. Počeo sam to prvi, stigao do 100 strana i stao. U međuvremenu su mnoge moje kolege objavile svoje knjige. Mislim da je to što sam napisao zabavno, interesantno, ali prije svega autentično. Planiram to i završiti, objaviti, ali da sad ne obećavam neke datume kad bi to moglo biti. Biće kad bude.

BETTY: Vjerujem da će u knjizi biti i različitih anegdota, poput one kad nekim ljudima ne uspijevate objasniti da Vam Valentino zapravo nije prezime…

Valentino: Ma, to je posebna priča. Mi smo bar pola godine smišljali ime za grupu. Valentino nam je zazvučalo pamtljivo, romantično, drugačije i rekli smo – to je to. Kasnije se pojavio modni kreator istog imena. Ja sam bio kum bar 20-ak puta različitim kafićima, restoranima, frizerskim salonima koji se zovu Valentino, tako da bih danas rado promijenio to ime, jer je u međuvremenu jako potrošeno. Sjećam se, u jednom trenutku smo svi mi članovi grupe Valentino uzeli za prezime. Bar je tako stajalo na omotu jednog od albuma. I otuda ta anegdota. Ustvari moje prezime je Rizvanbegović.

BETTY: Šta je moto koji Vas pokreće sve ove godine?

Valentino: Nema tu neke filozofije, sve je život. Živim kako znam, jer drugačije ne umijem. Gledam da uhvatim svaki trenutak, da ga proživim, u svemu tražim zrno dobrote. Nemam neke velike ambicije, osim da napišem lijepu pjesmu.

BETTY: I kad smo kod pjesama, da nam otkrijete barem naziv nove pjesme i datum kad možemo da je očekujemo?

Valentino: Pjesma će se zvati „Brodolom”, lagana je, ljubavna i stiže ove jeseni. Rađena je za jednu pozorišnu predstavu, ali mi se toliko dopala da sam je na kraju ostavio za sebe.

betty_bih_septembar_no55-web-1app