betty-magazin-80-bih

DAMIR DŽUMHUR

 

Želim u prvih dvadeset

Broj 80, oktobar 2019.

Najbolji je BiH teniser, učesnik Olimpijskih igara, ali i protagonista nekoliko filmova, poput Grbavice i njemačkog ostvarenja Dolina snajpera. Često njegovo ime vežu uz lijepe žene iz regiona, ali kaže da privatnost želi zadržati za sebe. Sarajlija sa beogradskom adresom, zaljubljenik u serije i krimi-romane, vitez sa reketom… Ekskluzivno za BETTY – Damir Džumhur.
Autor: D. Mrdić

 

BETTY: Posljednjih mjeseci ne ide Vam baš najbolje na teniskom terenu. Gdje je problem?

Damir: Tokom cijele godine vukao sam povrede, odigrao jako malo mečeva i pokušavao da se vratim na teren, da me ima, da igram. Teško se vratiti nakon duge pauze. I samopouzdanje mi je u tim trenucima bilo na jako niskom nivou, imao sam velikih problema sa tim. Desile su mi se čak četiri povrede u prvih šest mjeseci 2019. godine, preskočio sam 7–8 turnira na kojima sam trebao nastupiti, neke mečeve nisam igrao, neke sam predao, sve je to dosta uticalo na moj stav i poglede na tenis. Teško je kada se vraćate, kada imate puno bodova da branite i ne uspijete to. U julu sam počeo raditi sa novim trenerom i za sada to jako dobro funkcioniše. Treniramo često, jer se moram vratiti u formu, s obzirom da sam jako malo mečeva uvezao, a da između nije bila neka povreda. Sada mi je važno da odigram što više mečeva, pobjede nisu prioritet, nisu ni bodovi, jednostavno želim popraviti neke nedostatke u igri. Možda su neki porazi koje sam doživio u posljednje vrijeme iznenađujući, ali tenis je takav sport, ako igrate sa igračima koji su na ATP listi recimo ispod 200-tog ili 250-og mjesta, a koji su u tom trenutku u dobroj formi, nije iznenađenje da izgubite. Važno je da igram. Mislim da sam na dobrom putu, u nekim od mečeva sam se više borio sa samim sobom nego sa protivnicima. Na treninzima sam jako dobar, odličan i moram sada da to prenesem na zvanične mečeve.

 

BETTY: Mogu li se ponoviti rezultati iz prošle godine?

Damir: Prije svega želim da se zadržim među prvih 100 na ATP listi, mada to nije moj osnovni cilj. Želim biti među prvih 50, ili prvih 20 na svijetu, ali sve ide korak po korak. Ne može se dobar rad iste sekunde pretvoriti u dobar rezultat. Treba strpljenja. Siguran sam da moje vrijeme tek dolazi, da ću u budućnosti praviti velike rezultate. Male stvari dovode do velikih pobjeda.

 

BETTY: Publika na našim prostorima olako otpisuje sportiste nakon par loših partija. To se dešava i Vama…

Damir: Malo je teže našim ljudima objasniti koliko ljudi danas profesionalno igra tenis i da nije nimalo lako dospjeti među 100 najboljih na planeti. Možda nema ni potrebe bilo kome objašnjavati. Međutim, uvijek postoji taj pritisak publike, odgovornosti prema njima. Oni koji zaista prate teniska dešavanja znaju koliko je teško dospjeti među najbolje i zadržati se tu. Ljudi ne znaju kako se vi osjećate u nekom trenutku. Oni samo vide meč i rezultat. Vaš umor, bol, svi prateći elementi ostaju samo vaši. Neke od mečeva ove sezone igrao sam sa velikim bolovima, pod lijekovima, ali to niko, sem ljudi iz mog tima, nije znao. I onda stignu komentari – Nije se dovoljno trudio! Zaista pokušavam ne misliti o tome.

 

BETTY: Mnogi ne znaju da je život tenisera ustvari jedna vrsta nomadskog života…

Damir: Nedavno sam računao koliko samo vremena provedem na različitima aerodromima, te putujući avionom i došao do brojke od gotovo mjesec dana godišnje. Dodajmo tome između 25 i 30 sedmica turnira, zatim pripreme, ostale obaveze… Tako da u suštini najmanje vremena provodim kući. Znam da nekome to izgleda kao život iz snova, putujete, stalno ste u nekom drugom gradu, nekoj drugoj zemlji, ali vjerovali ili ne, u većini tih gradova vidio sam samo aerodrom, hotel i tenisku arenu u kojoj sam se takmičio. Za ostalo – nema vremena. Ali, navikao sam na to, prosto tako mora da bude.

 

BETTY: Kao dječak iskazivali ste interesovanje za fudbal. Kako je tenis prevagnuo?

Damir: Tenis je moja prva ljubav. Tata je imao školu tenisa, tako da sam kao mali, sa svega 3–4 godine, počeo odlaziti na trening i svidjelo mi se. Fudbal je bio usputna stvar, naravno volim fudbal, volim i skijanje, ali tenis je ispred svega i najljepša stvar koja mi se desila u životu.

 

BETTY: Ima li rivaliteta među teniserima? Kakva je atmosfera kada se mečevi završe?

Damir: Više je druženja nego rivaliteta. Mi, teniseri sa Balkana, se držimo zajedno i nedavno smo računali – kada bi bivša Jugoslavija opet bila jedna država – imala bi najviše tenisera među prvih 100 na ATP listi. Onda slijede Francuzi, pa Španci. Većinu vremena provodim sa kolegama iz reprezentacije, to su  Mirza Bašić, Tomo Brkić i Nerman Fatić, ali nažalost rijetko igramo na istim turnirima. Zatim su tu teniseri iz Srbije Filip Krajinović, Laslo Đere, Dušan Lajović, sa kojima se znam od malih nogu. Kada se nađemo na terenu, rivalitet postoji, ali uz obavezan fer-plej i poštovanje. Često smo skupa na ručku, večeri…  Smatram da, kada je sport u pitanju, upravo teniseri gaje najjača međusobna prijateljstva.

 

BETTY: Šta je bilo presudno da se preselite u Beograd?

Damir: Da sam izabrao Stokholm, Minhen ili bilo koji drugi grad u Evropi, mnogi to ne bi ni prokomentarisali, možda čak ne bi ni primijetili, ali eto Beograd im je sporan. Izabrao sam taj grad iz više razloga. Prvo: zato što ima uslove za treniranje, tamo imam jako puno sparing-partnera sa kojima mogu igrati, ali i većina trenera sa kojima radim su iz Beograda. Drugo: blizu je Sarajeva, za pola sata avionom sam kod svojih. Treće: avionski letovi. Iz Beograda imate mnogo više avionskih linija nego iz Sarajeva, što je meni i te kako važno, s obzirom na stalne odlaske na turnire. U Sarajevu nisam imao sa kim igrati, trenirati. Mirza Bašić je dosta vremena u Belgiji, tamo trenira, i ostali iz BiH reprezentacije uglavnom treniraju negdje drugdje, tako da je moj odlazak bio neminovan. Da biste napredovali, morate trenirati sa igračima istog ranga, ili boljim od vas.

 

BETTY: Smetaju li Vam pisanja portala i žute štampe o privatnom životu?

Damir: Nekad zna da bude naporno, ali trudim se da ne obraćam pažnju. No, ne možete baš sve ignorisati, posebno ako je riječ o neistinama, pa još kada vam u sve to uvuku i porodicu. No, siguran sam da i ljudi koji to čitaju ne vjeruju baš u sve što tamo nađu, tako da se ne brinem previše o tome.

 

BETTY: Oprobali ste se ispred kamera. Kako Vam se dopalo to iskustvo?

Damir: To je bilo odlično za mene, uživao sam i iskreno se nadam da ću nakon teniske karijere ponovo imati prilike da glumim. To mi se mnogo dopada.

 

BETTY: Kad smo kod toga, čime planirate da se bavite nakon što okačite reket o klin?

Damir: Još uvijek nisam razmišljao o tome, rano je za to. Kada počnem misliti o tome, to će značiti da polako planiram povlačenje iz tenisa. Najbolje bi bilo kada ne bih morao ništa raditi (smijeh). Šalim se. Možda to bude prva akademija tenisa u BiH. Za to treba i dosta novca i dosta požrtvovanja, ali vidjećemo. Ne bih to počinjao dok igram, možda tek po završetku karijere. Trenerski posao me ne privlači, oduzima mnogo vremena, putuje se mnogo, a meni je već putovanja preko glave. Bez obzira na sve, tenis će uvijek biti tu.

 

BETTY: Kako se opuštate prije i nakon mečeva?

Damir: Volim da gledam serije. Veliki sam zaljubljenik u taj TV format. Dosta čitam, uglavnom beletristiku. Takođe, volim igrati PlayStation. Kad krenem na put, u torbi su obavezno iPad za gledanje serija, PlayStation za zabavu i neka knjiga za odmor. Trudim se da to bude izbalansirano, da ne pretjerujem ni u čemu. Kada sam kući, onda se trudim da vrijeme provedem sa porodicom i prijateljima, da prošetam…

 

BETTY: Omiljeni muzički žanr?

Damir: R'n'B obožavam. Od domaće muzike slušam Jalu Brata i Bubu Corellija. Svi već znaju koliki sam njihov fan (smijeh).

 

BETTY: Često ste na putovanjima, u zemljama čija Vam kuhinja možda nekada i ne odgovara, pa imate li običaj pripremiti sebi obrok i kako se snalazite u tome?

Damir: Iskreno, nisam neki kuhar. Jednostavne obroke, poput paste, laganog doručka – to znam pripremiti, no više od toga – ne. Mama me je razmazila, ona je uvijek bila zadužena za pripremu hrane i ono što jedem. Danas mi baš nedostaje njena kuhinja. U Beogradu se uglavnom hranim po restoranima, što za jednog sportistu i nije baš najbolje rješenje, tako da ću morati malo da poradim na usavršavanju kulinarskih sposobnosti.

 

BETTY: Ko brine šta ćete obući za neka zvanična dešavanja?

Damir: Uglavnom sam to biram. Poslušam dobar savjet, nisam ograničen po tom pitanju, ali čini mi se da znam i sam odabrati ono što mi dobro stoji i što ide uz datu priliku.

 

BETTY: Šta je ono što Vas vuče naprijed i kada rezultati nisu baš najbolji?

Damir: Često slušam različite motivacione govore, čitam motivacione poruke. Znaju mi nerijetko biti pokretač u životu. Nije važno koliko ste puta pali, važnije je da ste nakon svakog tog pada ponovo ustali i nastavili dalje. To mi je jedna od omiljenih. Borba u sportu je neizbježna, morate biti srčani da biste bili uspješni.

intervju-maj-d-enan-aplikacija