casopis-vlado-podany-naslovna

Vlado Podany

 

Muzika pokreće svijet

Broj 81, novembar 2019.

Sarajlija je sa neobičnom kombinacijom gena. Akademski muzičar koji je pola života proveo u rock and roll-u. Od saradnje sa Željkom Bebekom, preko Divljih jagoda, Tifa benda, do Merlina. No, nije zapostavio ono umjetničko u sebi. Iza njega su dva albuma instrumentalne muzike, brojni solo koncerti, ali i filmski i TV projekti. Onaj najvrjedniji, kako kaže, tek priprema. Ekskluzivno za BETTY – Vlado Podany.

 

BETTY: Na čemu ste najviše angažovani ove jeseni?

Vlado: Na nekoliko priča paralelno. Međutim, one međusobno nemaju dodirnih tačaka. Za jednu regionalnu televiziju radim muziku za dokumentarni serijal, u pitanju je instrumentalna muzika gdje sam ja svoj na svome i zaista uživam u poslu, zatim našem mladom pop-pjevaču koji živi u Njemačkoj, Alenu Hrbiniću pomažem oko nekoliko pjesama na albumu, a tu su i moji nastupi. Baš nedavno sam svirao u sarajevskoj Vijećnici, na jednom važnom događaju, gdje sam se predstavio setom sevdalinki izvedenih na klaviru, nakon čega je uslijedio niz poziva za koncerte sa istim ili sličnim muzičkim programom.

 

BETTY: Ali prije nepunih godinu dana i Vi ste objavili album sa obradama svjetskih muzičkih hitova?

Vlado: Tu autorski pečat nije mijenjan. Album Grand piano je neka moja interpretatorska priča. Svaka pjesma je tu sa razlogom, i raspored pjesama je sa razlogom, minutaža, tonaliteti, sve skupa je jedna priča. Kada odete na more, fotografišete se u mjestu gdje ste, na plaži, u šetnji, u obilasku znamenitosti. U taj album sigurno nećete staviti fotografije sa zimovanja, ili sa priprema za maturu. Tako je i sa pjesmama. Album je album. Trudio sam se da ne patvorim ni jednu od tih pjesama. Veliki je problem kada u pjesmama nemate vokal, nego sve simulirate klavirom, ali i kada bi iz tih snimaka uklonili sve instrumente i ostavili samo klavir, mogli bi ih i dalje slušati, imale bi osnovni kostur koji ih čini prepoznatljivim.

 

BETTY: Među pjesmama je i čuvena Billie Jean Majkla Džeksona. Je li bila hrabrost donijeti je u instrumentalnom obliku?

Vlado: Najteže mi je bilo pobjeći od specifične linije bas gitare i ponuditi drugu, koja takođe odlično zvuči i uklapa se u ostatak priče. Najviše vremena sam izgubio na programiranje. Snimanje samih instrumenata ide jako brzo. U aranžmane sam uvrstio i muške prateće vokale, prvi put kod nas u posljednjih četvrt vijeka, čini mi se. U pitanju su polifoni četvoroglasni segmenti, koji se u pjesmama pojavljuju tek kao naznaka refrena. Oni su mi instrument, podjednako kao i gitara, flauta, ili klavir.

 

BETTY: Ima li instrumentalna muzika dovoljno publike?

Vlado: Svakako da ima. Međutim, želja mi je da proširim priču na region. Da formiram tim koji će brinuti o nastupima, pripremama. Kada pripremam koncert, toliko se istrošim, umorim, da kada sjednem za klavir, ja više ne znam gdje sam. Imao sam dva koncerta u pozorištu u Sarajevu na koje sam jako ponosan, ali nakon kojih mi je trebalo mnogo vremena da se oporavim. Sjećam se kada sam objavio prvi solo album, na kome su bile samo kompozicije isključivo na klaviru, da je produkcijska kuća to izdala uz mnogo sumnje, međutim desilo se da su nekoliko puta morali doštampavati tiraž. No, kada sam na jednoj konferenciji za novinare rekao da sam tim albumom želio probuditi i neke muzičare, instrumentaliste, da mi se pridruže, da i oni počnu raditi na tom polju, jedan od kolega me je pitao zašto to radim i zašto prizivam sebi konkurenciju.  Meni je to jako čudno. Da je nas petnaest, da imamo isto toliko koncerata, albuma, da imamo malu scenu instrumentalne muzike, onda bi jedan drugog gurali u kreativnost, podsticali na rad… ovako, ja sam sam.  Ono što mi je drago, jeste činjenica da sam od svog imena uspio napraviti brend, tako da me više ljudi ne doživljavaju kao rokera, nego kao umjetnika, što mi je bila tendencija još od muzičke škole. Došao sam tačno na onu stepenicu zbog koje sam se školovao.

 

BETTY: Imate li danas želju da izađete na neku binu sa rok bendom i zasvirate?

Vlado: Apsolutno, to mi pričinjava posebno zadovoljstvo. Upravo i na albumu već pominjanog Alena Hrbinića ima jedna rok pjesma u kojoj sam svirao Hammond klavijature, baš kao nekad.  Ne mogu i ne želim pobjeći od činjenice da sam svirao u Divljim jagodama, na jako ozbiljnoj ploči koja je snimana u Londonu, sa vrhunskim producentima. Vrlo rado ću zasvirati na koncertu sa nekim rok bendom, ali mi to definitivno neće biti dalja smjernica.

 

BETTY: Čini se da danas u muzici nedostaje iskrenosti…

Vlado: Muziku pokreće samo jedna stvar – emocija. Način kako donesete neku pjesmu je veoma bitna stavka. Sa druge strane, muzika pokreće ljude.

 

BETTY: Muzikom ste se oprostili i od nekadašnjeg člana grupe Merlin i Vašeg dugogodišnjeg prijatelja, Amira Bjelanovića – Tule…

Vlado: Tula je moj kum. Od njega se još uvijek nisam oprostio. Već dugo u meni zri jedna misao koju mu planiram reći kada odem na groblje: Prijatelju, ponio si sa sobom dosta toga našeg, zajedničkog. Ali, ne brini, duplikat je kod mene. Kompoziciju Sarajevske suze sam snimio pod pritiskom nečega unutrašnjeg, jednostavno – moralo je to da izađe iz mene.

 

BETTY: Je li na okupu krug prijatelja sa kojim ste počeli muzičke korake?

Vlado: Sve ih je manje. Nevjerovatno je koliko je materijalizam uništio ljude. Ja tako ne funkcionišem. Mene materijalno ne zadovoljava. Logično je da treba računati na materijalno kao nagradu za vaš rad, ali meni to nije motiv za bavljenje muzikom. Materijalno vam daje slobodu za kreiranje. Što ste materijalno situiraniji, toliko imate više slobode za rad. Od novca koji zaradim, naravno da dio ide u kuću, ali dobar dio ide i u investiranje za dalji rad. Kupim neku spravu za studio, ili sebi dam dva dana oduška, da negdje izađem, ili očistim prostorije gdje kreiram. Kada nema te materijalne komponente, čovjek pomisli da ga niko ne vrednuje, da ga niko ne shvata, povlači se u sebe, a to je zapravo greška.

 

BETTY: Kada govorimo o radu u studiju, ima li nekih imena iz regiona sa kojima biste voljeli sarađivati u budućnosti?

Vlado: Svakako. Evo recimo, volio bih sarađivati sa Žakom Houdekom, čovjekom koji je vrhunski vokalni interpretator, vrlo širok u svojoj kreaciji. Kada neko ima širinu, onda i ja tu mogu pronaći prostora za sebe. Ne volim da sam ograničen. Sigurno ima još bar deset ljudi, iz različitih muzičkih žanrova, za koje još ne znam, a bio bi mi izazov da radim sa njima. Interesuje me etno muzika. To jako volim da radim. Moje saradnje sa drugim izvođačima se uglavnom događaju kada me neko negdje čuje, pa pozove. Ne volim se nametati, nuditi… A radio sam različite muzičke forme. Od klasike, preko rok muzike, popa, etna, do narodnjaka. Recimo, malo je poznato da sam bio jedan od saradnika na pretposljednjem albumu Enesa Begovića. Enes je došao do mene i rekao mi kako želi moj klavir u jednoj od svojih pjesama. Kako je Enes Visočak, trgovac, nagovorio me je brzo, ali ja sam to uradio onako kao kad bih recimo radio Arsenu Dediću. Vrlo osmišljeno, dotjerano, sa umjetničkim pristupom.

 

BETTY: Kako se odmarate?

Vlado: Pa, volim gledati filmove. Ne mislim na blokbastere, mada može se dogoditi da pogledam i takav ako me zaintrigira gluma, neka replika, neki momenat u priči. Volim kada film izazove emocije kod mene. Ili da se rasplačem, ili da se beskrajno smijem. Najviše volim gledati domaće filmove. To sam shvatio u zadnjih desetak godina. Sve ono što se priča i dešava u filmu, treba biti u skladu sa vremenom dešavanja. Ne volim kada film padne na tome.  Ne znam koliko puta sam pogledao film Ivkova slava, ali ako vam kažem da znam svaku repliku iz filma napamet, sve će vam biti jasno. Em je to tradicionalna priča, em je priča o prazniku koji se i danas obilježava, em je sjajna ekipa glumaca predvođena sjajnim rediteljem Zdravkom Šotrom, za mene možda i najboljim, em je muzika perfektno uklopljena u priču. Poželio bih proživjeti ta tri dana.

 

BETTY: S obzirom da radite i muziku za film, ima li nekih novih projekata u najavi?

Vlado: Otkriću vam nešto o čemu do sada nisam govorio za medije. Moja porodica je jedan poprilično čudan miks. Otac je porijeklom Čeh, mati Grkinja, a mamin otac je osnivač Fudbalskog kluba Željezničar i strijelac prvog gola u istoriji tog kluba. To je nešto što nosim za sobom. Čak sam i ja trenirao u Željezničaru punih šest godina. Takođe, koautor sam pjesme Grbavica… Imam puno toga što me veže za plavi klub. Želim da se snimi igrani film o osnivanju Želje. To je jedna lijepa, sarajevska, neispričana priča. Već sam u pregovorima sa Abdulahom Sidranom koji bi radio scenario. On je najstariji literat te vrste, tako da poznaje govor ljudi iz datog vremena, što je takođe važno pri radu na filmu. Razgovarao sam i sa Ademirom Kenovićem, ali i Draganom Bjelogrlićem, koji ima sjajnu praksu u tom žanru. Nadam se da ću uspjeti u svom naumu.

 

BETTY: Već ste duboko u šestoj deceniji, ali ni godine, ni stalni posao u studiju nisu ostavili puno traga na Vama…

Vlado: Nema tu neke tajne. Sve je u duhu, u tome da sačuvate dijete u sebi. Podjednako lako mi je razgovarati i sa mališanima od osam godina i sa akademicima u osmoj deceniji života. Naravno, ima tu i temperamenta, nemirnog duha. Čak i kada pričam, to izbija iz mene. Jedan čovjek koji je nekada bio novinar, a danas je političar, nedavno me je pitao kako to da nemam mrlje u karijeri. Nisam se branio od toga, ali jednostavno imam svoj krug prijatelja. I kada sjednem da se proveselim, to je u tom krugu, ne negdje gdje će me gledati stotine njih. To radim zbog sebe, ne zbog drugih i da bi to neko vidio.

 

BETTY: Kako glasi geslo kojim se vodite kroz život?

Vlado: Važno je vjerovati. Moja religija je muzika. Kroz muziku sam upoznao  i sebe i svijet. Nikada nisam bio ljut na muziku. Ona me smiruje. Sve je vibracija, frekvencija… Volio bih da je čovječanstvo malo obrazovanije, pa da kroz to obrazovanje može pomoći sebi. Sve polazi iz glave, čak i bolest. Razbolite se u glavi, ali ako znate kako – glava vas može i izliječiti. Ja sam se tome naučio.  Ja se ne bavim muzikom, ja je živim i sretan sam neizmjerno što umjesto te muzike moj svijet nije recimo neka šalter sala od 8 do 16 h. Ako mogu i na čemu da zahvalim svojim roditeljima, to je trenutak kada su mi kupili klavir, koji tada uopšte nisam volio. To je dokaz kako čovjek u određenom periodu može pronaći sebe, ono za šta stvarno jeste na zemlji. Svako od nas ima svoju životnu misiju, podjednako kao i energiju. Tvoj lepet krila mora stvoriti vibraciju koja će pomjeriti negdje nešto u svemiru.

intervju-maj-d-enan-aplikacija