bih-intervju-lecic-novembar

BRANISLAV LEČIĆ

Umjetnost će preživjeti

Broj 69, novembar 2018.

Iako je ozbiljno zagazio u sedmu deceniju života, mnogi će za njega reći da je u najboljim godinama. A on kaže da godine ne broji. Kao ni nagrade. Zablistao je kao Crni u TV seriji „Sivi dom” sredinom osamdesetih, da bi potom došli „Oktoberfest”, „Moj brat Aleksa”, „Bulevar revolucije”, „Lavirint” i mnogi drugi filmovi i serije. Podjednako je, možda čak i više, zastupljen u pozorištu. Ove jeseni paralelno igra u desetak predstava, a na malim ekranima možete ga gledati u TV seriji „Pogrešan čovjek”. Ekskluzivno za BETTY – Branislav Lečić.

 

Autor: D. Mrdić

 

BETTY: Ove godine je ravno četiri decenije od kada ste završili akademiju. Obilježavate li te datume?

Branislav: Ne, ja se uopšte ne obazirem na godišnjice i na jubileje, pošto to bespotrebno odvlači energiju i na neki način etablira čovjeka, a ja niti se tako osjećam, niti mi je to potrebno. Moj duh je živ i još uvijek radoznao za stvaranje, doživljavanje i preživljavanje onoga što je moja profesija i apsolutno ne vidim razlog da bilo šta betoniram prije vremena.

BETTY: Za tih 40 godina, kada Vam je bilo najljepše, a kada najteže?

Branislav: Uvijek je bilo dobro kada radimo nešto što osjećamo svi zajedno u ekipi i iza čega stojimo. Kada je to tema koja vas interesuje, kada vas ponese lik, scenario… Tiče se to i pojedinca, ali i svih koji su uključeni u priču. Isto tako, uvijek je podjednako teško, kada razmišljate o tome kako iznijeti taj projekat do kraja u našim uslovima života i rada.

BETTY: Predstava „Crvena”, koju igrate već dvije godine, na jedan kritički način gleda na umjetnost u savremenom dobu i komercijalizaciju koja je polako prožima. Hoće li umjetnost kao takva uspjeti da opstane?

Branislav: Umjetnost je žilava biljka. Ona se snalazi i ona će da preživi, jednostavno jer je to dio ljudske prirode, naročito talentovanih ljudi. Uprkos svemu, sa podrškom ili bez nje, talentovani ljudi stvaraju i poput vode nalaze načina da se realizuju. Nemam ja strah za umjetnike, ja imam strah za običan svijet, jer je najlakše manipulisati u kulturi, to jeste u nekulturi, srozati kulturu na nivo kiča i šunda i time ustvari preparirati mozak većine na način da budu poslušni i mašina za glasanje, potrošači bez ikakve ozbiljne svijesti o tome da život nije samo radi toga tu i da nije smisao svega da samo pastiru bude dobro, nego i ovcama. Potreba za osvješćenošću i stavom je nešto što se podrazumijeva u definiciji čovjeka. Čovjek nema svoju vertikalu, niti uspravlja kičmu ukoliko nema stav koji će da brani. Prosto, to mora steći za života. Ako je sve samo opstanak, u onom smislu – daj da preživim, onda čovjek tu ne može ozbiljno da se realizuje. Uvijek će ostati uskraćen i sva njegova božanstva će se pretvoriti u boga Vala, onoga koji odlučuje o kapitalu, i to je glavni i jedini uspjeh. Onda naravno, nema ni morala, tada se gazi i preko leševa.

BETTY: Čini li Vam se da kinematografija na Balkanu polako zamire?

Branislav: Razlog je činjenica da je film jako skupa igračka i on traži podršku države. Ove male državice, koje su se formirale poslije raspada Jugoslavije, su slabe za neke ozbiljnije projekte. Možda mogu podržati po neki alternativni, ili autorski film, koji su osuđeni na prateće festivale i selekcije, nikada glavne. Ako država ne stane iza kinematografije, ona jednostavno ne može da opstane na ovom prostoru.

BETTY: Čini se da nije samo kriza novca…

Branislav: Definitivno se slažem. Tu je i kriza tema. Smatram da se u realizaciji filma mora razmišljati o široj publici, a ne samo o onoj kojoj kao autor pripadaš. Tu scenaristi treba da osvoje prostor univerzacije tema: da li su to dječji filmovi, filmovi za tinejdžere – koji se gotovo i ne snimaju posljednjih godina kod nas, ili su to ozbiljni autorski filmovi. Mislim da je bitna stavka da to bude gledano. To ne znači populizam, to znači samo poznavanje univerzalnog jezika koji se tiče i onoga ko živi u Sarajevu i onoga ko živi u Banjaluci, Zagrebu, Beogradu, Skoplju ili ne znam gdje. Čak i izvan Balkana, što bi bilo više nego dobro. Naši autori griješe kada neku specifičnu temu plasiraju sa željom da se dodvore svijetu, pa onda projektuju sliku koju svijet očekuje. Mislim da tema nije udvaranje, tema je realizacija sopstvenog osjećanja i svoje percepcije koja treba da bude prije svega autorsko djelo nadahnuto umjetnošću, jer ne znam zašto bi se neko bavio tako komunikativnom umjetnošću kao što je film, a da pri tome gubi sluh i osjećaj za samu umjetničku vrijednost.

BETTY: Učite mlade glumi. Šta je ono što im kažete pri prvom susretu na predavanjima?

Branislav: Velika je borba cijele te prve godine, koja je prijelomna, sa samospoznajom. Tu je akcenat na sticanju povjerenja u sebe, a da bi čovjek stekao povjerenje u sebe treba da voli sebe. A da bi zavolio sebe, mora prvo da se obračuna sa sobom. Ta glumačka datost, JA u datim okolnostima – na tome se intenzivno radi. Tako dolazimo do ega. Međutim, ego nije kraj, on je početak i cijela priča i jeste u tome da svoj ego ne završiš u okamenjenju, u pravljenju spomenika svome JA, nego da to bude temelj za upoznavanje prostora oko sebe.

BETTY: Imate li neki ritual prije nego izađete na scenu?

Branislav: Kako da ne. To su stvari koje se dešavaju unutra. Spolja se ništa od toga ne vidi. Toliko dugo sam profesionalac da tačno znam kako da se dovedem u stanje koje pripada hipnozi scene, tačnije – teme koja se igra. Tada sam ono što igram na sceni. Cilj je da taj lik koga igram i ta tema koju objašnjavamo dopre do publike, a to može samo ukoliko sam ja kao glumac vjerodostojan na sceni.

BETTY: Vaše vitrine krasi sijaset zaista vrijednih glumačkih priznanja. Obavezuju li Vas one pri odabiru novih uloga?

Branislav: Ni kada su nagrade u pitanju, ja se ne osvrćem, niti pravim neke razlomke. Više mi je to neki iskustveni element…

BETTY: Dešava li se često da odbijete ulogu?

Branislav: Kako da ne. Cijeli život to radim. Naravno da biram uloge, ali tu mora da se uzme u obzir jedna stvar: biram u okviru ponuđenog. Ne mogu ja sada da biram nešto što ne postoji ili što mi se ne nudi. Nekada se čovjek mora prilagođavati i onoj materijalnoj strani, ali i tada uvijek gledam da ne izgubim sebe, bez obzira što je to posao koji možda donosi novac. Dakle, nije samo priča o umjetnosti, nego je to i egzistencijalna priča.

BETTY: Prije ste se jako aktivno bavili sportom. Imate li danas vremena i energije za to? I sama pozorišna scena iziskuje od glumca dobru fizičku pripremljenost…

Branislav: Čini mi se da scena, prije svega, rađa taj osjećaj. Na sceni morate vladati i prostorom i sobom, ali morate imati i energetski kapacitet da izdržite cijelu predstavu, kako glasovno tako i emotivno – sadržajno. Scena je za mene najveći trening i kada se igra, sve je mnogo lakše. Naravno, s vremena na vrijeme potrebne su i neke fizičke vježbe. Ja to radim obično u prirodi, sa prijateljima. Majstor sam karatea, crni pojas – četvrti dan. Svojevremeno sam bio i kandidat za reprezentaciju, ali gluma je bila jača. Volim taj osjećaj vladanja sopstvenim tijelom. To nije uvijek lako postići, pogotovo što me godine stižu, a i inercija života tjera da vrijeme koristim na neke druge načine. Više vremena posvećujem djeci, poslu, svakodnevnim obavezama. Međutim, kad god imam vremena za fizičku aktivnost bilo koje vrste, trčanje, šetnja u prirodi ili konkretan trening, iskoristim to i poslije se osjećam mnogo bolje, snažnije, koncentrisanije.

BETTY: Poznato je da jako volite muziku, čak ste i učestvovali u nekim muzičkim projektima, međutim šta je ono što Branislav sluša u automobilu dok putuje, ili u stanu, kada za to nađe vremena?

Branislav: Muziku najčešće slušam upravo u kolima i obično su to radio-stanice. Ako pronađem neku koja pušta klasiku, ostanem na njoj. To mi najviše prija. U mladosti sam veoma mnogo slušao klasičnu muziku, da bih se potom zainteresovao za moderne forme, rok, pank, elektroniku… Bio sam radoznao. Sada se ponovo polako vraćam klasici.

BETTY: Imate li neke književne naslove koje čitate više puta?

Branislav: To su klasična dramska djela koja su vječna inspiracija, poput Šekspirovih komada, koje mogu čitati bukvalno jedanput godišnje, ali i knjige naših autora Sterije, Nušića, Duška Kovačevića, Ace Popovića. Ima i nekih novih jako zanimljivih autora iz Rusije, Francuske, čak i iz SAD. Ja čitam heterogenu literaturu. Uvijek su tu tri knjige u isto vrijeme. Jedna je stručna literatura, usavršavanje vezano za moju profesiju, vrlo često čitam i duhovne knjige, vraćam se Novom zavjetu, Bibliji, to čitam onako, kao Andrićeve „Znakove pored puta” iz kojih uvijek možeš da naučiš nešto, ili Čehovljeve i Kafkine kratke priče, a kao treća tu je neka knjiga iz svijeta beletristike. Nekad se desi da za male novce u „Laguni” nakupujem po deset knjiga. Ne kažem da ih odmah pročitam, ali su mi tu, nadohvat ruke. Kad imam vremena, posvetim im se. Nekad odspavam svega sat ili dva, nakon čega se probudim u želji da čitam. To mi je opsesija.

BETTY: Jeste li se nekada pokajali što ste odabrali glumu kao životni poziv?

Branislav: Ne, nikako. Dešavala su mi se različita preispitivanja, bio sam nekoliko puta na korak od odustajanja, ali ostao sam tu. Mislim da bih se snašao u različitim profesijama, umijem da radim mnogo toga, volim zanate, majstorske poslove, tehniku. Postoje i neke druge stvari koje me zanimaju, prije svega širi spektar društvenih tema socijalnog tipa. Nisam mizantrop, nego sam čovjek koji voli ljude i traži način kako da im olakša put. Mislim da u toj borbi za zajedničko dobro nekako pomažeš i sam sebi.

BETTY: Počela je nova pozorišna sezona. Gdje će Vas sve publika imati prilike da gleda ove jeseni?

Branislav: U JDP igram Šekspirovog „Otela”, zatim komad „Unosno mesto” Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog, te „Tako je ako vam se tako čini” Luiđija Pirandela. U Zvezdara teatru igram u „Korešpodenciji” Borislava Pekića u režiji Gorčina Stojanovića, a isto tako igram i predstavu koja deset godina tamo traje, to je komad Duška Kovačevića „Generalna proba samoubistva”. Tu je i moj produkcijski projekat „Indigo” koji dosta putuje, u kome su pored mene još i Danica Maksimović i Marija Vicković. Da ne zaboravim i predstavu koju smo već pomenuli „Crvena”, u kojoj igram sa mladim kolegom Markom Grabežom. Sve u svemu, možda i previše posla za moje godine…

BETTY: Imate li neku misao, rečenicu, koja Vam je vodilja kroz život?

Branislav: Naučio sam da se smijem i kada mi je najteže. Smatram da je smijeh ljekovit. Možda nisam dovoljno duhovit koliko bih volio da jesam, ali imam osjećaj za humor. Mislim da je to vitalna stvar za čovjeka. Ništa ne treba preozbiljno shvatati. Onog trenutka kada se previše uozbiljite, ne samo da vam se pojavljuju bore, nego počnete rapidno duhovno da starite. To ne znači da su stvari oko mene neozbiljne. Naprotiv! Mislim da humor pomaže i citiraću Aristotela koji je rekao: Svaka tragedija kada bi se samo još za korak produžila, postala bi komedija.

bih-intervju-lecic-novembar-app