bih_novembar_2017-web-1

AUDICIJA

PONOVNO NA SCENI

D. Mrdić

Oni su protagonisti kultne sarajevske predstave nastale 1984. godine. Ovaj komad prvi put je izveden na Otvorenoj sceni Obala, gdje je odigran 150 puta, da bi nakon toga danima, mjesecima, pa i godinama punio dvorane u regionu. Skoro tri i po decenije nakon prve predstave, ponovo su skupa na sceni, a do kraja godine očekuje ih još 30-ak rasprodatih nastupa. Ekskluzivno za BETTY glumci iz predstave „Audicija”.

 

MLADEN NELEVIĆ

BETTY: Na čiju ideju je došlo do ponovnog okupljanja i je li bilo teško okupiti ekipu, s obzirom na to gdje danas živite i koliko obaveza imate?

Mladen: Ta ideja ponovnog okupljanja postoji od kada smo prekinuli sa radom, ali nikako se nije dalo da se to i desi. Svako od nas je krenuo nekim svojim putevima i za svojim uspješnim poslovima. To nas je držalo na distanci. Srećom smo naišli na uspješnog mladog producenta Adnana Mundžića, koji je prepoznao mogućnost i trenutak da nas okupi, i njegov poziv bio je dovoljan da ponovo počnemo razmišljati o „Audiciji”.

BETTY: Koliko se razlikuju humor od prije 30 godina i ovaj danas?

Mladen: U suštini humor je svevremenski. Ne vidim razliku, osim što se danas „vrte” današnje aktuelnosti, a prije trideset godina neke tada interesantne teme.

BETTY: Vama je ponovo pripala uloga profesora u novoj „Audiciji”. Je li to zbog godina, ili je neki drugi razlog u pitanju, s obzirom da je u ekipi i nekoliko članova koji su danas zaista profesori?

Mladen: Takav je dogovor u ekipi. Ne znam šta da vam kažem, možda najozbiljnije izgledam kao profesor od svih nas (smijeh).

 

ŽELJKO NINČIĆ

BETTY: Četiri sata čekanja pretvorilo se u 30 godina, ali ipak ste doček ali. Koliko Vas raduje ponovno okupljanje ekipe „Audicije”?

Željko: Ovo nije običan događaj! Kao i uvijek kada je u pitanju „Audicija”, to je nešto više od običnog i uobičajenog. Nije ni „Audicija” obična predstava, kao što ni sve oko nje nikad nije bilo uobičajeno. „Audicija” je uvijek bila na nivou spektakla, poseban događaj, nešto sasvim drugačije u pozorištu i poslastica za gledaoce. Sama pomisao da se neka ekipa, koja je imala takve uspjehe, ponovo okuplja je nešto što sigurno može da skrene pozornost potencijalnoj publici. To me iskreno raduje i predstavlja zadovoljstvo.

BETTY: Vi ste bili najistrajniji kada je „Audicija” u pitanju. Je li Vaša inicijativa presudila da se okupite ponovo?

Željko: Uvijek sam vjerovao u snagu te predstave, što potvrđuje nastavak moga rada u predstavama „Nova Audicija”, „Najnovija Audicija”… Ali, o sebi i ulozi moga rada u vezi „Audicije” i za sve do sada, ne mogu ja govoriti. To neka publika kaže. Neosporno je da sam jedini koji je čitav svoj autorsko-izvođački rad posvetio predstavama na temu „Audicije”, odigravši ih više od 1.500 puta. Nije li t o dovoljno za nešto da se bude najistrajniji?! Moguće da je to bio i jedan od razloga za ponovno okupljanje. Ipak, glavni „krivac” je producent i organizator, čija inicijativa i entuzijazam su bili presudni.

BETTY: Koliko će se sam komad razlikovati od onoga što smo gledali osamdesetih godina?

Željko: Pozorišne predstave nisu samo tekst, već nešto više od toga. Naravno da ćemo se potruditi da aktuelizujemo predstavu na taj način da ćemo nešto što nije u skladu sa današnjim vremenom, uz neke moguće izmjene i dopune, osvježiti. Ali, u predstavi ima dosta toga što se teško može promijeniti. Neki likovi imaju čvrste i određene karaktere, neki odišu klasikom, pa bi i najmanja promjena to narušila. Naravno ima i likova koji su zahvalni za adaptacije. Novina će biti i to je neosporno. U kojoj mjeri, teško je sada kazati. To će se dešavati u hodu. Vidjećete kako glumci na „zalasku karijere” igraju ono što su igrali na početku karijere, a i uvjeriti se da godine nisu bitne, već duh.

BETTY: Možemo li sličnu regionalnu turneju očekivati i sa ovim komadom?

Željko: Neka ovo bude nastavak, gdje stadosmo… Idemo ponovo igrati „Audiciju”, a dokle ćemo dobaciti – pokazaće vrijeme. Bitno je da smo se okupili i krenuli. Potencijal postoji i ogroman je.

 

ADMIR GLAMOČAK

BETTY: S obzirom da ste profesor, zašto Vi niste pretendovali na ulogu istog u „Audiciji”, umjesto kolege Nelevića?

Admir: Promjena je uvijek poželjna. Profesor u stvarnom životu, a na sceni ponovo potencijalni student (smijeh).

BETTY: I ovog puta igrate dva lika u „Audiciji”. Koji Vam je draži?

Admir: Možda malo više preferiram Sudžuku. On me više zasmijava…

BETTY: Koliko je istina da su majstori smijeha unutar sebe potpuno drugačiji ljudi?

Admir: Istina je da je stvarnost ozbiljna, a gluma samo igra i ništa više.

 

SENAD BAŠIĆ

BETTY: Jeste li očekivali ovoliku pažnju medija i publike kada ste krenuli sa pričom o ponovnom okupljanju „Audicije”?

Senad: Iskreno, jesam očekivao neku pažnju, ali ovoliku zainteresovanost medija i publike nisam. Naša prva press konferencija, na kojoj smo objavili ponovno okupljanje i igranje predstave „Audicija” je bila jedna od najposjećenijih u mojoj karijeri. Činjenica da je mjesec dana prije premijere „Skenderija” bila rasprodana, da su odmah nakon puštanja u prodaju „planule” ulaznice i za drugi termin, potom i za treći, sama po sebi imponuje nama glumcima, kao i organizatorima. To na vrlo jasan način govori koliko je projekat „Audicija” bio jak u nekadašnjoj Jugoslaviji. Jednostavno, predstava „Audicija” je položila test vremena.

BETTY: Da li ste spremni za mnogo više od planiranog broja nastupa, ukoliko publika to bude tražila?

Senad: „Biti spreman – to je sve” – kaže Hamlet. Spreman sam otkako sam završio Akademiju da igram i zadovoljim publiku, a i sebe.

BETTY: Ima li među mlađim glumcima talenata koji bi se mogli naći u nekoj novoj „Audiciji – juniori”?

Senad: Ima. I to mnogo. Treba im neko dati priliku, ili mogućnost da nešto urade sami, kao što smo to mi uradili. Ne mora to biti „Audicija”, oni jednostavno moraju pronaći vlastiti put. Moraju skupiti hrabrost da otvoreno progovore o svom vremenu.

 

JASMIN GELJO

BETTY: Vi ste posljednjih godina živjeli daleko od ovih prostora. Je li „Audicija” bila dovoljan „mamac” da se vratite u BiH?

Jasmin: U pravu ste, već 23 godine živim u Kanadi, u Torontu, i za divno čudo bavim se svojom profesijom, a „Audicija” je nešto što je ostavilo velikog traga na prostorima bivše Jugoslavije kod svih generacija, čak i onih koji nisu bili ni rođeni kada je igrana. Što bi rekli – gledali su je ljudi od 7 do 77 godina, i zaista je jedan fenomen da se i danas gleda gotovo istim intenzitetom kao i nekad davno, prije 33 godine. Valjda sve što ima neku vrijednost ljudi prepoznaju i, naravno, imaju želju da možda jednom to i uživo vide. Zašto im to ne priuštiti? „Audicija” je predstava koju svi razumiju i to joj je velika prednost. „Audicija” se pokazala kao jedan melem za dušu, jer ljudima vraća osmijeh na lice. E, zato ja volim da igram „Audiciju”. Volim da vidim osmijeh na ljudskim licima.

BETTY: U Kanadi ste takođe igrali u par filmskih projekata. Koliko je teško izboriti se za svoje mjesto na inostranom tržištu?

Jasmin: Nije baš par, ali eto. Od 1997. naovamo svake godine je to bio bar po jedan do dva projekta. Ili film, ili serija. Prošle godine sam čak bio nominovan za kanadskog „Oskara” za glavnu ulogu u filmu „The Waiting Room”. I tamo je sličan sistem dobijanja uloga kao i kod nas. Agent vas pošalje na audiciju, pa ako se dopadnete casting direktoru – dobijete ulogu, a ako ne – idemo dalje. Velika je konkurencija, ali šta da se radi. Sam sam birao svoj poziv. Za mene je najveći uspjeh do sada u Kanadi to što sam moga sina Filipa, koji je evidentno naslijedio i neke od mojih gena, pa voli glumu, uspio pripremiti, tako da je na jednoj od prvih audicija koju je imao dobio glavnu ulogu u dječjoj TV seriji američke produkcije snimane u Kanadi, pod naslovom „Odd Squad”. Snimio je 42 epizode, a lik kojeg je igrao se zvao Agent Otto.

BETTY: Zanimljiva je priča kako ste uopšte u Kanadi dobili priliku da ponovo glumite…

Jasmin: Da, zanimljiva. Radio sam svašta kada sam došao tamo. Nisam znao engleski jezik. Jedno vrijeme sam čak raznosio hranu po narudžbi. Prilikom jednog takvog zadatka, sa jednim klijentom sam progovorio par riječi o mom porijeklu, profesiji itd. Bio je to poznati kanadski glumac koji mi je rekao da, ako imam kakav video materijal, donesem to do njega. Učinio sam to već sljedeći dan. Presnimio sam neke video klipove iz bivše Jugoslavije koje sam uspio sačuvati i sve to ubacio u njegovo poštansko sanduče. I čekao… Jedan mjesec, dva mjeseca – ništa se nije događalo, tako da sam već govorio sebi da sam lakovjeran, kao što uostalom i jesam zaista. I odjednom, jedan dan taj glumac me zove iz SAD i kaže da sutradan odem na neku audiciju za jednu TV seriju, ali da prije toga naučim tekst koji mi je poslao. Uradio sam tako i nakon par dana su me pozvali iz produkcije da mi kažu da sam dobio ulogu. Bila je to serija „The City”. Tako je sve krenulo. Od tada pa do danas sam igrao u nekih 60-ak različitih filmskih i TV projekata u Kanadi. Da ne zaboravim, taj glumac zvao se Dado Cameron.

BETTY: I ovog puta u „Audiciji” tumačite više likova. Koliko je zahtjevna ta brza transformacija, prelazak iz uloge u ulogu?

Jasmin: Znate šta – kad neko nešto voli, onda mu ništa nije teško. A pošto ja imam „ženskih hormona” (smijeh), a i volim, to jeste cijenim mnogo više žene od muškaraca, nije mi problem ići iz muškog u ženski lik i obrnuto. Jedino što sam se malo udebljao, ustvari – malo više, pa će mi biti teže na štiklama (smijeh). A i haljina mi je poprilično uska.

 

SAŠA PETROVIĆ

BETTY: Kakav je osjećaj ponovo, nakon toliko godina, zaigrati u ovom komadu?

Saša: Moram priznati da sam ponovo imao tremu. Ma koliko ti likovi bili imitacije, duboko u sebi vi ste, kao glumac, povezani sa njima, to ste vi u određenim situacijama. Sjećam se da smo se prije, dok smo igrali ko zna koju predstavu po redu, šalili kako ćemo isto raditi za 60 godina, sa štapom u rukama, i izgleda da nismo bili daleko od istine (smijeh).

BETTY: Ima li u ovom izvođenju nekih scenskih „provokacija”, ako ih tako možemo nazvati?

Saša: Na naše predstave dolaze mališani od pet godina, koje dovode deke i bake, mame i tate… Oko „Audicije” su se uvijek okupljale raznorodne generacije. Tako da nam je cilj ostati na tom putu, da svima bude zanimljivo i da niko ne mora u nekom trenutku zatvarati oči, ili pokrivati uši.

BETTY: Može li „Audicija” popraviti odnose među ljudima?

Saša: Ono što mi možemo je da sa ljudima koji su, da tako kažem – normalni, očuvamo dobre međuljudske odnose.

 

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ

BETTY: Je li bilo nekih ranijih pokušaja da se ponovo okupite?

Emir: Jeste, naravno. Prije 6–7 godina smo bili nadomak toga, kada smo obilježavali 25 godina predstave. Tada smo odigrali dvije predstave u humanitarne svrhe, na sceni „Obala”, odakle smo i krenuli. Gledalo nas je 400 ljudi, međutim 20.000 njih nas je pratilo putem interneta u tom trenutku. To znači da smo i tad, kao i danas, mogli napuniti tri „Skenderije”. Međutim, svi smo mi u nekim svojim obavezama i prije godinu dana, kada je krenula priča o ovom okupljanju, niko od nas nije vjerovao da je to moguće. No, sve je moguće.

BETTY: Kako je izgledala „Audicija” na samom početku, je li nešto naslućivalo da će to biti pozorišni komad sa tolikom popularnošću?

Emir: Sve je krenulo slučajno, mi smo bili studenti Akademije, i „Audicija” je bila naša ispitna vježba koja je vrlo brzo postala toliko popularna u Sarajevu, da je u prostor gdje smo je igrali, u koji objektivno može da stane 100 ljudi, svako veče dolazilo mnogo, mnogo više. Sjedili su po podu, nekada i na samoj bini, satjerujući nas u ćošak. Poslije se priča proširila u regionu, pa nas je u Beogradu gledalo 100.000 ljudi, u Zagrebu 60.000, 7.000 u Podgorici i tako dalje.

BETTY: Je li postojao kontakt između vas, protagonista „Audicije”, u međuvremenu?

Emir: Naravno. Bez obzira na sve te teške godine, na ono što nam se dešavalo, na naše obaveze, mi smo u svakom trenutku znali gdje je ko, kako je, kako živi.

BETTY: Postoji li neki tajni recept za uspjeh ovog komada?

Emir: Nema tajnog recepta. Razlog našeg uspjeha je to što radimo ono što volimo, a pri tome znamo to raditi. Mi u BiH nemamo nikakav problem da se šalimo i na svoj račun, prosto nemamo tu vrstu kompleksa i to se vidi.

 

 

 

 

bih_novembar_2017-web-1app
Share on FacebookTweet about this on TwitterPin on PinterestShare on Google+Share on LinkedIn