intervju-nuno-mart

Ismet Nuno Arnautalić

Priča o Indexima

 

Broj 85, mart 2020

 

On je kompozitor, gitarista, producent, reditelj, kreator muzičkih spotova, odnedavno i pisac. No prije svega toga, on je Sarajlija, osnivač grupe Indexi, a potom i sastava Jutro, u kojoj je prije osnivanja Bijelog dugmeta svirao i Goran Bregović. Ekskluzivno za BETTY – Ismet Nuno Arnautalić.

 

Autor: D. Mrdić

 

BETTY: Ovih dana, istina za sada samo u elektronskom obliku, pojavila se knjiga Priče o muzici, Indexima i prijateljstvu, čiji ste Vi autor. Odmah na početku, velika zainteresovanost i sjajne reakcije. Jeste li očekivali takav odaziv kada ste počeli pisati knjigu?

Nuno: Ni kada sam okupljao Indexe nisam očekivao da će izaći na nešto tako veliko, a kamoli ovo za knjigu. Ustvari, u početku je bila ideja da napišem feljton, tako je i počelo. Na to me je podstakao naš pijanista Vlado Pravdić. Naime, on je snimio instrumentalnu verziju pjesme Sanjam, čiji su autori Bodo i Fadil (Slobodan Kovačević i Fadil Redžić) i zamolio me, s obzirom na to da se ja bavim i video produkcijom, da napravim slikovnu pokrivku za tu kompoziciju. Dugo sam razmišljao kako da to uradim, bilo je logično da počnem sa Indexima, međutim jako je teško naći fotografije Indexa, jer ni dok sam ja bio u grupi, a ni kasnije, u Indexima se nije puno polagalo na taj segment. Samo su Mato Kovač, Sinan Alimanović i možda još poneko imali profesionalne fotografije.

BETTY: Ali čini mi se da smo imali prilike vidjeti fotografije Indexa sa početka karijere, na kojima ste i Vi, slikane negdje na moru…

Nuno: To je bilo 1963. godine, svirali smo u Neumu. Vokalni solista tada nam je bio Alija Hafizović, koji je i organizovao taj foto-session, i napravili smo jednu seriju jako dobrih fotografija koje su danas u mojoj arhivi. Ja to sve godinama sakupljam, imam ogromnu arhivu fotografija, ali za ovaj video, na koji me je podstakao Vlado, eto nisam imao prave, pa sam se onda sjetio Dragana Stefanovića, našeg čuvenog grafičkog dizajnera koji danas živi u Švajcarskoj. Upravo njega sam angažovao, skupa sa mojom kćerkom Ajnom Zlatar, da obrade te fotografije, izvuku iz njih najbolje… Oni su to odlično uradili, ja sam na te fotografije dodao podatke o tome u kojem periodu je ko bio član Indexa. Mislim da snimak ima dokumentarnu vrijednost. Čak ni ja nisam znao napamet sve te podatke, nego sam istraživao.
BETTY: Koliko muzičara je prošlo kroz grupu Indexi?

Nuno: Dvadeset i četiri. Najviše je bilo klavijaturista, njih sedam, potom šest bubnjara. Najmanje je kroz grupu prošlo solo gitarista. Samo dvojica: Bobo Misavljević i Bodo Kovačević.

BETTY: Jeste li tokom bivstvovanja u grupi zapisivali te neke podatke, doživljaje, anegdote?

Nuno: Nažalost, ne. Kada sam završio video za instrumental Sanjam pomislio sam – zašto ne bih i zapisao neke osnovne informacije o grupi, da se ne zaboravi. Jer, stvari se zaboravljaju. I ljubav morate održavati, cvijeće zalijevati, da bi preživjelo. Tako i uspomene. Počelo je sa idejom o tri stranice za novine. Međutim, kada sam sjeo da pišem, vidio sam da bih mogao napisati mnogo više, da sjećanja naviru. Prva skica završila je sa dvadeset stranica, a onda se priča širila i širila. Sve su upotpunjavale i fotografije iz arhive, koju sam već pomenuo. Tako sam došao do knjige.

BETTY: Kakve su reakcije onih koji su imali priliku pročitati knjigu?

Nuno: Odlične. Još dok je u jednim sarajevskim novinama izlazio feljton kao najava knjige, dobio sam gomilu pozitivnih kritika. Mnogi su se i unaprijed pretplatili na svoj primjerak knjige, čak i iz inostranstva. Mnogima to puno znači, to su ljudi koji su rasli uz Indexe, slušali naše pjesme, zaljubljivali se uz njih, dolazili na koncerte… Sve ih to vraća u neka bolja i ljepša vremena.

BETTY: Pomenuli ste prvog pjevača Indexa. Međutim, na samom početku Indexi su svirali isključivo instrumentalne kompozicije…

Nuno: Pa da, mi smo počeli kao instrumentalni sastav. Moram priznati, na tom našem početku mi smo se ugledali na čuvene The Shadows. Kako oni nisu imali u toj fazi pjevača, ni mi nismo željeli da ga imamo. No jednog dana su ili The Shadows uzeli Klif Ričarda, ili on njih, to sada nije ni važno, i mi smo odlučili da nam treba pjevač. Sjetili smo se Alije Hafizovića, koji je već bio poznat u gradu kao sjajan vokal i tekstopisac i on je snimio sa nama prvu vokalnu kompoziciju Hoću da naučim, koja je upravo obrada The Shadows-a i Klif Ričarda.

 

BETTY: Ali prva snimljena autorska pop pjesma u BiH jeste Vaša kompozicija Nikada?

Nuno: Ne. Moja prva snimljena i emitovana pjesma jeste Pokvareni sat, međutim ona nikada nije zvanično objavljena. Prva u BiH objavljena pjesma je Nikada koju ste pomenuli, a čiji sam takođe autor.

BETTY: Kako ste tada, na početku karijere, tih 60-ih godina prošlog vijeka, dolazili do instrumenata?

Nuno: Kad nešto volite, ne može vas ništa spriječiti da uspijete. Mi smo voljeli muziku, a zna se da bez dobrih instrumenata nema ni dobre svirke. Počeli smo sa običnim, akustičnim gitarama, nismo imali ni magnete. Zvali su nas električari bez električnih gitara (smijeh). Naš tadašnji basista Šefko Akšamija, koji je bio tehnički vrlo napredan za to vrijeme, bavio se radio-amaterstvom, se dosjetio i namotao magnete, koje je instalirao na te naše gitare, ali onda su nam falila pojačala. Preko čuvenog Đorđa Lukića Cige, koji je osposobio Radio Sarajevo i koji je prvi u etar rekao: Ovdje Radio Sarajevo, došli smo do prvih pojačala. Bila su to pojačala iz njegove kućne radinosti.

 

BETTY: To je bilo na početku. Ali, poslije ste znali otići i do Londona kako biste kupili pojačala…

Nuno: Tačno, ali nekako mi se draže sjetiti ovih početaka, tog našeg snalaženja. Kada smo dobili to prvo pojačalo, onda se nas trojica uključimo na njega. Sad me zanima kako je to zvučalo. Pretpostavljam da je bilo katastrofa, ali nismo znali za bolje (smijeh).

 

BETTY: Zanimljivo je da nakon što ste otišli u London i kupili neka skupa pojačala, ipak vam se nisu sviđala kao vaša prethodna, iz kućne radinosti?

Nuno: Mi smo već imali VOX AC30 cijevna pojačala. No, kada su se pojavila pojačala sa tranzistorima, poželjeli smo da ih probamo. Nije ih bilo prije Londona i mi se zaputimo tamo kako bismo ih kupili. Ali, zvuk na njima bio je puno lošiji nego na našim VOX pojačalima, što smo teška srca morali sebi priznati. I danas kad pitate prave audiofile, reći će vam da su najbolja cijevna pojačala. Puno bolja od tranzistorskih.

BETTY: Kada je Davorin Popović došao u Indexe?

Nuno: Mi smo Indexe oformili 1962. godine. Kao što rekoh, prvo smo bili instrumentalni bend, potom je u grupu došao Alija Hafizović, a krajem 1964, nakon Alijinog odlaska, pridružio nam se Davorin, koji je prije toga bio član grupe Pauci. On je prvobitno bio košarkaš, a onda ga je muzika odvukla na drugu stranu. U tadašnjem FIS-u su se nedjeljom održavala takmičenja mladih pjevača, svi koji bi se osmjelili da izađu na binu i uhvate se mikrofona mogli su se oprobati. Čak sam i ja, skupa sa mojim prijateljem, bubnjarem Nedom Hadžihasanovićem u duetu nastupao na tom takmičenju. No, svaki put završili bismo kao drugi, jer bi pobjeđivao jedan mali plavi dečko sa kompozicijom 24.000 poljubaca. Bio je to upravo Davorin. Jedne nedjelje se razbolio, nije došao i mi smo to iskoristili da trijumfujemo (smijeh). Poslije smo postali kolege u Indexima. Prva kompozicija koju je Davorin snimio bila je moja Dječak iz obične ulice. Znao je pjevati, imao je emociju, a glas mu je sa godinama postajao sve bolji i bolji.

 

BETTY: Kako je izgledalo kada ste prvi put ušli u studio?

Nuno: To su bili kako naši, tako i počeci studijskog snimanja kod nas. U ulici Danijela Ozme nalazio se tada Studio 1 sa skromnom opremom. Nije bilo čak ni stereo magnetofona, nego se sve snimalo mono. Sve se moralo u jednom dahu i odsvirati i otpjevati. Morali ste doći navježbani i iz prve odsvirati pjesmu. Kasnije su se snimatelji dosjetili kako da od dvije ili tri matrice naprave jednu, uz pomoć makaza i ljepila. To je za to vrijeme bila revolucija.

 

BETTY: Indexi su se, osim dobrim pjesmama, izdvajali i jako zanimljivim omotima albuma…

Nuno: U to vrijeme sarađivali smo sa već pomenutim Draganom Stefanovićem, koji je već tada bio prava zvijezda. Radio je fantastične omote i svi su se otimali za njega. Ostao je upamćen i po omotima za Bijelo dugme, koje je kasnije kreirao. Tada je važila krilatica: Ako ti Dragan ne uradi omot, kao da si uradio samo pola posla.

 

BETTY: Iako ste bili jako popularni u SFRJ, tek kada ste otišli u SSSR shvatili ste šta je teret slave…

Nuno: Tada je ruska publika bila željna rock and roll-a. Pa, ni kod nas ga nije baš toliko bilo na radio-stanicama, a kamoli kod njih. Na Radio Sarajevu su u to vrijeme puštane meksikanske, italijanske, španske pjesme. No, kada je do nas dobacio Radio Luksemburg čuli smo i nešto drugo i poželjeli to da sviramo. Rock and roll je bio nezadrživ. Po dolasku u SSSR su nam odmah rekli da ne smijemo svirati rock and roll, ni neke brže pjesme, nego isključivo balade. Na toj turneji mi smo zapravo bili prateća grupa nekoliko tada vrlo popularnih jugoslovenskih vokalnih solista i svoj program izvodili smo tek u drugom dijelu koncerta, kada se svi oni izredaju. Prema savjetu domaćina, prvih dana svirali smo balade, a onda je Davorin Popović rekao – Ne mogu ja više ovo, svirajte nešto brže. Krenuli smo sa Twist and Shout i u sali je nastao apsolutni lom.  Poslije toga nismo mogli da živimo od publike, pratili su nas na svakom koraku, upadali u garderobu, u hotelsku sobu…

 

BETTY: Pomenuli ste Slobodana Kovačevića. Sa njim niste dijelili samo ljubav prema muzici, kompozicije koje ste stvarali zajedno, nego čak i automobil. Je li to istina? Vi ste navodno vozili automobil jedan dan, on drugi. I tako u krug.

Nuno: Upravo tako. Ali to se moglo samo sa Bodom. Bili smo odlični prijatelji, u svemu smo se slagali. Nikada se nismo posvađali. Ostali smo najbolji drugari do kraja njegovog života. Danas se i naše kćerke druže, posjećuju, tako da se to prijateljstvo nastavilo kroz njih. Mi smo skupa došli na ideju, s obzirom da ne možemo kupiti nov automobil,  da uzmemo neki polovan, ali i to popola. I kupili smo plavu VW bubu koja čak nije imala ni žmigavce, nego blinkere, vi mlađi vjerovatno ne znate ni šta je to, ali recimo kao kad biste rukom kroz prozor pokazivali smjer skretanja. Kako nam je to dobro funkcionisalo, nakon par godina, kada smo došli do malo više novca, na isti način, dakle popola, kupili smo nov automobil, Princ 1.000 NSU.

 

BETTY: To bi danas bilo odlično rješenje, s obzirom na pretrpanost gradova automobilima i velike gužve…

Nuno: Nisam siguran da danas ima takve vrste prijateljstava. Bila su to drugačija vremena. Svi smo bili, neću reći siromašni, ali mnogo manje solventni. Drugačije se živjelo. Vi danas kada odete kod stomatologa, pa sjednete u čekaonicu, veoma lako počnete razgovarati sa nekim ko takođe čeka na red. Jer, u istom ste problemu, obojicu vas boli zub. E, tako smo i mi u to vrijeme živjeli isti život, bili smo, kako se to danas kaže – kompatibilni.                

intervju-maj-d-enan-aplikacija