betty_no49-mart-web-1

Željko Pervan

Majstor za smijeh

Broj 49, Mart 2017

D. Mrdić

Jedan je od najinteresantnijih komičara, ali i scenarista u regionu. Đak „Večernje škole” u „Obećanoj zemlji”. „Najbolje godine” posvetio je glumi, pa „Kud puklo, da puklo”. Samo za čitaoce BETTY magazina svoj „Dnevnik” otvara Željko Pervan.

BETTY: Čime ste najviše okupirani ovih dana?

ŽELJKO: Bavim se preformatiranjem svoje emisije koja ide na HRT-u. U formatu kao do sada nisam mogao biti aktuelan, što me je unazadilo u medijskom smislu. Ne mogu prolaziti pored sumanutih događanja, a ćutati o tome. U čemu je onda smisao mog tv-postojanja?!

BETTY: Da li je Željko više scenarist, ili glumac? Šta od toga Vam pričinjava više zadovoljstva?

ŽELJKO: Gluma je isto tako scenaristički zahvat unutar sebe. Ono što odvaja dobrog glumca od recitatora- glumca upravo je taj dodatak osobnosti. Rad i doprinos liku kojeg igraš. Zamislite neka odlična filmska ostvarenja sa drugim glumcima. Recimo film „Vrućina” sa Staloneom i Van Damom umjesto De Nira i Al Paćina. „Tokata i fuga” imaju tačan matematički izraz i mnogi su ih komponovali, ali se Bahova sluša. Dodatak sebe, ali dovoljno dobar da te odvoji od većine u kvalitetnom smislu.

BETTY: Koliko je teško danas biti humorističan, kada nam je stvarnost uglavnom takva?

ŽELJKO: Isto kao i prije 94. godine. Razlike nema. Kad je neko duhovit to je dio njega i nema teškoća. Danas kao i prije 100 godina gledaš svijet oko sebe i cijediš napolje duhovite opaske, što je lako duhovitom čovjeku, ali gotovo nemoguće nekome ko se trudi, a ne ide mu baš najbolje. Svaka izvrsnost izaziva čuđenje većine koja misli da iza svega stoji rad i upornost, što nije tačno. Nikad nisam sreo nadarena čovjeka kojem lijenost nije pratilja.

BETTY: Šta Vas najviše zasmijava i kako pronalazite inspiraciju za nove skečeve?

ŽELJKO: Pa nešto duhovito, meni razumljivo i dobro. Osobine čovjeka, procesi u društvu, svugdje ima materijala ako se malo zakopa ispod površine.

BETTY: Šta je sa „Večernjom školom”, možemo li očekivati njen nastavak?

ŽELJKO: Mislim da više, nažalost, neće biti „Večernje škole”. Nema interesa kod TV urednika, a ni kod ekipe nema više entuzijazma.

BETTY: Je li Vam smetalo kada se nakon „Večernje škole” u regionu pojavilo par sličnih formata?

ŽELJKO: Ne, nije. Nemam ja ekskluzivno pravo na format škole. Malo zadovoljstvo nalazim u činjenici što sam se prvi sjetio formata, jer ko je drugi preletio Atlantik? Nikoga ne zanima, a i sadržaj je odlučujući, a ne format. Fudbal igra Borac, a igra fudbal i Barselona.

BETTY: Vi ste, ustvari, bili stand-up komičar kada se to kod nas i nije zvalo tako…

ŽELJKO: Pa vjerovatno sam bio to od rođenja. Nisam imao ime, ali to je to. Staneš i laješ. Nije se oduvijek tako zvalo, prije su te zvali šaljivdžija, šeret, ali bolje zvuči stand-up komičar. Nekada davno to su bile dvorske lude koje su imale pravo svašta govoriti, a da ne padne glava zbog blebetanja.

BETTY: Kako komentarišete naglu popularnost stand-upa kao forme na ovim prostorima?

ŽELJKO: Otvaranje scena, tražena forma, potreba za verbalnim ubijanjem gluposti i svakodnevnice, jednostavna postava na sceni, nema proba, usklađivanja među glumcima, jeftina scenografija, a osim toga rijetko ko misli za sebe da nije duhovit, možeš biti bezobrazan pod firmom nasmijavanja ljudi. Sve je to uzrokovalo popularnost stand-upa.

BETTY: Je li lakše nastupati u pozorištu, ili ispred TV kamera?

ŽELJKO: U pozorištu mi je lakše možda zato što se bolje osjećam. Neki simpatičan čovjek je jednom rekao da je došlo vrijeme da između njega i naroda nema posrednika. Tako sam više vezan za pozorište. Pred kamerama imate kadar, rez, montažu, ton, redatelja, i još dvadesetak ljudi koji rade na tvom što boljem predstavljanju, što je ponekad kobno. U pozorištu sam sa ljudima, čujem ih kako dišu, kašlju, idu u toalet, parfeme iz prvog reda osjetim, plutam kao u plodnoj vodi, uživam…

BETTY: Koliko je važno dobiti tu povratnu reakciju od publike, koliko ona pokreće glumca?

ŽELJKO: Ima nešto pošteno u komediji. Dobijaš autentičan odgovor vrijediš li ili ne. Ako se smiju, dobar si, ako se ne smiju, radi nešto drugo. Nema prevare. Dramski glumac može godinama živjeti u uvjerenju da je dobar, živjeti od tapšanja prijatelja i sklonih kritičara, a da se nije nikada izvagao i ne zna sa kojim mislima publika odlazi kućama.

BETTY: Je li žalite zbog toga što niste studirali glumu, smatrate li da Vam nešto od tog znanja koje se tamo stiče – nedostaje?

ŽELJKO: Ne, ne žalim. Ne zbog toga što mislim da ne bih ništa naučio, već me neznanje štiti od žaljenja. Nisam primijetio neke nedostatke igrajući sa diplomiranim glumcima.

BETTY: Kada ste Vi ustvari odlučili da ćete se baviti ovim pozivom i šta je presudno uticalo na to?

ŽELJKO: Pa ne postoji tačno vrijeme ili dan kada sam se odlučio baviti svojim poslom, recimo 24.04.1984. u 14 sati. Kako i priliči, drugi su me ponukali i procijenili da sam dobar za to što radim. Nije bilo neke moje ambicije ili htijenja, jednostavno se ponekad čovjek nađe. Dugo se nisam mogao naći, mašinstvo, elektrotehnika… Nikad nisam volio da mi se život sastoji od „2 i 2 daje 4”, meni je isto tako dobro da daju 5. Ne volim zadane stvari, volim kad se granice gube u izmaglicama, savijanje prostora, prodavanje magle…

BETTY: Ima li najava za neke nove filmove u kojima biste se mogli pojaviti u skorije vrijeme?

ŽELJKO: Nažalost, niko me ne zove. Ostario sam, a ni izgled mi nije nešto.

BETTY: Kako se Željko najbolje odmara, šta je neophodno za to?

ŽELJKO: Najbolje se odmorim odmakom od svakidašnje jadikovke. Za to služi 9,5 metara broda sa dva cumminsa od 150 KS. Isploviš u tišinu, ugasiš motore, usidriš se, mozak se svede na osnovno, kako uloviti ribu, šta ćeš jesti i piti, hoćeš li naći zaklon ako se more digne. Čista sreća, mir, zdrav strah u tišini, samoći. Sati među dimenzijama, dubina ispod, širina, visina.

BETTY: Nađe li se tu vremena za knjigu, muziku, film…? Šta od toga Vas najbolje opušta?

ŽELJKO: Ne mogu se opustiti, ali mogu raditi nešto drugo na primjer. Čitajući knjigu, slušajući muziku, gledajući film, ne mogu zaboraviti na probleme. Samo me više nerviraju jer me umjetno udaljava od onog što me čeka da napravim. Možda je stvar karaktera, ili onog što proživljavam, ali zaista se ne opuštam lako. Mozak mi je kao ranžirna željeznička stanica i sve se kreće na nekoliko kolosijeka. Istinski me može odmaknuti od stresa samo dubok san.

BETTY: Jednom ste pomenuli da i Vi pripremate knjigu. U kojoj fazi ste sa tim, čime se knjiga bavi, kada možemo očekivati njen izlazak?

ŽELJKO: Knjiga je o načinu promišljanja kod promocije nečega, ili nekoga. Radi se o marketingu, svjesno odrađenom poslu u cilju dobijanja slike u javnosti. Ime joj je „Promo sapiens”. Leži u mojoj sobi, u rukopisu, čeka da ja prestanem sa prepravkama i kolebanjem. Tražio sam trenutak u životu čovjeka kada je pogodan za manipulaciju i našao ga u početku komunikacije, pa do proizvodnje potrebe radi zadovoljenja iste, simboli, zaključci u glavi potrošača, a ne u promo objavi, izrečeno u odnosu na zamišljeno, proizvodnja istine i njena potrošnja… Izaći će knjiga kada je otmem sebi kolebljivom.

BETTY: Kako je biti muškarac okružen sa pet dama?

ŽELJKO: Meni je super. Samo nisam njima okružen, one žive svoje živote i ja sam sretan ako im ponekad zatrebam. Sve me manje trebaju, pa dosađujem sa logističkim ponudama. Ali ljubav se osjeti kod svakog pokreta i to mi je dovoljno.

BETTY: Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo, a kako danas djetinjstvo Vaše djece? Koliko su se vremena promijenila?

ŽELJKO: Razlika postoji i to opipljiva. Ja sam prijatelj svojim curama i one meni, što nije slučaj bio sa mnom i mojim roditeljima. Brinuli su za mene, ali nije bilo dugih razgovora, povjeravanja tajni, iste muzike koju sada dijelim sa djecom… Sada sam nešto stariji prijatelj, otac, staratelj, rame za plakanje, kanta za smeće ako treba. Šalimo se i smijemo istim stvarima, razumijem ih i one mene, a u vremenu mog odrastanja bio sam ostatak mog oca, prisiljavan da ispunim ono što on nije. Posebnost je bila razlog za kaznu, skretanje sa ispravnog puta zacrtanog odavno u glavi mog oca. Pošten i radan, pun žrtve za mene i sestru, nije me poznavao.

BETTY: Koliko se dobro snalazite u kuhinji, šta volite jesti, a šta pripremati?

ŽELJKO: Joj, radije ne. Žena mi je Slavonka porijeklom, pa ne mogu konkurisati u kuhanju. Volim sve što vole mladi, prženo, pohovano, pečeno, a i kuhano mi nije mrsko. Samo rižu ne mogu, osim basmati riže.

BETTY: Pratite li sport, imate li neki koji Vam je omiljen?

ŽELJKO: Volim ekipne sportove, fudbal, rukomet, odbojku, ali još ne mogu shvatiti, s obzirom na ljepote svijeta, kako neko može godinama trenirati po cijele dane, da bi skočio centimetar duže u, recimo, skoku u dalj. Svako poštovanje tolikoj žrtvi.

BETTY: Kada biste bili u prilici da odaberete bilo koje mjesto na planeti gdje biste živjeli, koje bi to mjesto bilo?

ŽELJKO: U Istri. Zaljubljen sam u Istru, u tu zemlju, ljude.

BETTY: Šta je ono što Vas pokreće da svaki put budete bolji?

ŽELJKO: Nažalost, sve manje se trudim i nalazim gorivo za takva stremljenja. Zamor, zasićenost, ne znam šta je to, ali sve više se trudim da budem samo dovoljno dobar, kao prošli put, dakle stojim u mjestu.

appcover