betty_bih_maj_no51-web-1

Oliver Dragojević

U životu treba biti uporan i strpljiv

Broj 51, Maj 2017

D. Mrdić

 

On je jedan od najvećih muzičara Mediterana. Nedavno je proslavio 70. rođendan, kao i 50 godina na estradi tokom kojih je snimio čak 23 studijska albuma i ni sam ne zna koliko singl-pjesama. Nastupao je u najpoznatijim koncertnim dvoranama, poput njujorškog Carnegie Hall-a, londonskog Royal Albert Hall-a, pariške Olympije, Opera House u Sidneju. Nedostaju mu još, kako kaže Tokio i Moskva, pa da zaokruži priču. Prošle godine oglasio se CD-om koji je snimio sa svojim dugogodišnjim prijateljem i saradnikom Gibonnijem. Ekskluzivno za BETTY – Oliver Dragojević…

 

 

BETTY: Ko je album naslovio sa „Familija” i šta treba da se desi da bi nekoga sa strane smatrali familijom?

Oliver: Naziv se desio spontano. Džibo je došao do mene sa svojim novim pjesmama, predložio je da neke od njih snimimo skupa, onda se u sve umiješao moj sin koji nas je fotografisao za omot, potom Džibina kćerka koja je uradila dizajn tog omota, tako da je nekako logično bilo da CD ponese naziv „Familija”. Gibonni i ja se znamo jako dugo, prije svega smo prijatelji, živimo u blizini, bavimo se istim poslom, sarađivali smo u više navrata i zaista ga smatram dijelom svoje familije.

 

BETTY: Kako je ustvari izgledao vaš prvi susret i jeste li odmah prepoznali tu sličnu energiju? Oliver: On je Zdenku Runjiću donio pjesmu „Cesarica” za Splitski festival. Dođem ja do Zdenka da poslušam pjesme i na prvu kažem „ova je moja”, iako je ustvari trebalo da je otpjeva Vinko Coce. Poslije toga sam sreo i Džibu. To se moralo dogoditi bez obzira na tu generacijsku razliku. Sve da zanemarimo interese, sličnosti i razlike, putevi su nam se morali negdje ukrstiti. Meni je preokupacija da sviram i pjevam, njemu da piše i svira. Nismo se mogli promašiti, sem da smo rođeni u različitim epohama.

 

BETTY: A kako je izgledala ta podjela pjesama sa albuma „Familija”?

Oliver: Dogovarali smo se. Ja sam mu iskreno rekao šta se meni dopada, ustvari sve su mi se dopale, ali sam odabrao one koje mogu donijeti na pravi način. Jedino mi nije pokazao pjesmu „Nisi više moja bol” koja je i posljednja na albumu. Da mi je pokazao i nju bih uzeo. Mnogo mi se dopada. Ali svejedno, često je pjevam na svojim koncertima, kao da je moja.

 

BETTY: Kada je Oliver shvatio da je muzika njegov životni put? Oliver: Cijela moja porodica bila je sastavljena od muzičara. Iako u Veloj Luci, gdje sam rođen, nije bilo muzičke škole, meni nije bio problem jer smo se ubrzo preselili u grad. Kao dijete sam pokazivao želju za muzikom. Htio sam svirati klavir, međutim dali su mi violinu, ali meni se violina nije baš sviđala i nisam htio vježbati. Tako sam se ipak vratio na klavir. Krenuo sam sa dječjim festivalima, potom je došao rad sa grupom, onda solo karijera, ponovo grupa „Batali” i poslije svega samostalna priča, koja eto traje već četrdeset i koju godinu.

 

BETTY: Nakon toliko albuma i pjesama, kakav je osjećaj ponovo ući u studio? Čega je više, odgovornosti ili želje da se publici ponudi nešto drugačije?

Oliver: Najvažnije mi je da me pjesma dotakne. Ako se u meni ne aktivira nijedan senzor, ako se ne naježim, ako mi oko ne zasuzi, onda je to izgubljen momenat. Znači, pjesma je osnov svega, samo me ona može pokrenuti da uđem u studio.

 

BETTY: Kako birate pjesme za koncert i znate li da u publici uvijek bude neko čija omiljena numera se ne nađe to veče na repertoaru?

Oliver: Ah, znam, šta se tu može. Snimio sam toliko toga za ovih pedeset godina. Kad bih pjevao sve pjesme koje publika želi, to bi trajalo bar desetak sati. Kako ne mogu toliko fizički izdržati, onda ih odaberem po principu od svega po malo, za svakoga po nešto.

 

BETTY: Postoji li pjesma koju izdvajate kao najvažniju u Vašoj karijeri?

Oliver: Ne mogu ja to izdvojiti jer ne mogu reći da je „Cesarica” lošija od „Kad mi dođeš ti”. Stvar je ukusa, to je kao sa ženama, od njih 10 koja je najljepša, sve su lijepe i šta sad. Važne pjesme su „Galeb”, „Cesarica”, to mi je negdje promijenilo nekakav muzički put. Ako pjesma ostane u narodu i ako je svi znaju, naravno da to godi svakome, ali ako te to promijeni kao čovjeka, onda to nije dobro. Nije me ništa promijenilo, samo mi je drago kada se pojavi tako nešto lijepo što ljudi pjevaju skupa sa mnom.

 

BETTY: Album „Familija” donio Vam je niz muzičkih priznanja. Koliko Vam danas te nagrade znače?

Oliver: Nagrade su divna stvar, ali ne vodim baš računa o tome, posebno ne volim kad mi se neko dodvorava nagradama. Sjećam se da sam godinama učestvovao na sarajevskom „Šlageru sezone” i svaki put bih bio drugi. Jedne godine pjevao sam „Moje prvo pijanstvo” i dobio nagradu publike, nagradu žirija, nagradu za tekst i aranžman. Kada me organizator festivala pitao jesam li zadovoljan rekao su mu: „Jesam. I nikad ti više neću doći jer si ovo namjestio (smijeh).”

 

BETTY: Iza Vas je sijaset dueta. Sa kim niste ostvarili saradnju, a imate želju?

Oliver: Imao sam plan bilo kako, na bilo koji način da dođem do Rej Čarlsa i Stivija Vondera. Nisam uspio sa Čarlsom, očito neću ni sa Vonderom, ali sam zato ostvario niz saradnji sa sjajnim muzičarima i pjevačima sa svih strana svijeta i to me veseli. Mnogi su mi bili gosti na koncertima, svirali i pjevali sa mnom.

 

BETTY: Imate li još nekih neostvarenih želja? Oliver: Pa, recimo da nastupim u svih šest velikih koncertnih dvorana svijeta. Na tom spisku su mi ostali još samo Moskva i Tokio, i vjerujem da ću to ostvariti u doglednoj budućnosti.

 

BETTY: Često ste nastupali i u nekim manjim prostorima, ali i pred manje publike… Oliver: Naravno. Nije cijeli život stao u 4 koncerta. Sjećam se da smo jednom pokojni Kemal Monteno i ja u Mariboru pjevali za pet ljudi. Toliko ih je došlo na koncert. Uzeli smo gitare, sjeli pored njih i otpjevali im repertoar, te na kraju vratili novac koji su dali za ulaznice. Jednostavno široj publici tada nismo bili simpatični.

 

BETTY: Kako provodite slobodno vrijeme i u čemu najviše uživate? Oliver: U pecanju. Ranije, dok mi sinovi nisu bili oženjeni, igrao sam često fudbal i tenis sa njima. Sada oni imaju svoje porodice, svoje obaveze, tako da sam primoran da sam smišljam kako da provodim slobodno vrijeme. Priznajem da sam izgubio na kondiciji, ali često šetam, to mi prija.

 

BETTY: Je li Vam Split nekada postao tijesan, jeste li imali želju da idete dalje? Oliver: Nije mi tijesan, ali mi je previše bučan. Smeta mi velika galama, pa onda često bježim na ostrvo, u izolaciju. Volim šum mora, to mi je spas. Najljepše mi je kad mi se na barci pridruži moja supruga Vesna, a ako su tu još i unuci Duje, Lucija, Toni i Margita, onda je to potpun ugođaj.

 

BETTY: Pretpostavljam da je i jelovnik mediteranski…

Oliver: Više je neobavezan, ja bih to tako nazvao. Nisam neki gurman, jedem laganu hranu, mada nisam ni nešto pretjerano izbirljiv.

 

BETTY: Spremate li Vi ponekad nešto u kuhinji? Oliver: Rijetko. Uglavnom kad sam sam, pa onda moram (smijeh). Priznajem da nisam neki majstor za to.

 

BETTY: Šta Vam je popularnost dala, a šta uzela od života? Oliver: Popularnost na našim prostorima je smiješna naspram onoga što proživljavaju velike svjetske zvijezde. To je jedan potpuni teror, tamo poznati nemaju privatnosti ni na jedan tren. Ovdje se još uvijek može najnormalnije proći gradom, pozdraviti sa poznanicima, neko vam zatraži autogram ili da se fotografiše sa vama, ali sve je to u redu.

 

BETTY: Koristite li mobilni telefon, računar, društvene mreže? Oliver: Minimalno. Malo sam prestario za to. Čovjeku danas uzmi mobilni telefon i on odmah misli da je izgubljen. Toliko smo postali zavisni od toga. Ja nisam umrežen i za razliku od ljudi koji počinju nešto danas, ja sam, kad mi je trebao prijatelj, išao do njega. Sada svi na Facebook-u imaju po hiljadu – dvije prijatelja, a u stvarnom životu su tako usamljeni.

 

BETTY: Da ste ponovo na početku, da li biste danas nešto uradili drugačije? Oliver: Nadam se da neću zvučati prepotentno, ali možda bih otišao negdje gdje je centar muzičkih zbivanja i pokušao tu napraviti nešto.

 

BETTY: Šta Vas pokreće kada stvari ne idu onako kako ste planirali? Oliver: Za sve u životu treba biti jako uporan i strpljiv. Strpljenje je jedna od najvećih ljudskih vrlina. Kad nisi strpljiv imaš osjećaj da će ti sve pobjeći i na kraju se to zaista tako i desi.

betty_bih_maj_no51-web-2