15

Enis Bešlagić

NIJE LAKO NASMIJATI LJUDE

Iza sebe ima više od trideset filmskih i TV uloga, često je na daskama koje život znače, a priprema i svoj producentski filmski debi pod radnim nazivom „Danke Dojčland“, za koji je pisao i scenario. Posljednjih godina oprobao se i kao TV voditelj, ali i kao pjevač; međutim, na to gleda više kao na izlete nego kao na ozbiljno bavljenje muzikom, odnosno voditeljstvom. O sebi, glumačkim počecima, novim projektima, saradnji sa Crvenom jabukom i Halidom Bešlićem, te još koječemu, ekskluzivno za BETTY, govori Enis Bešlagić.

 

BETTY: Šta novo ima kod Enisa, čime ste okupirani ovih dana?

Nedavno smo završili snimanje jedne serije pod nazivom „Kriza“; urađeno je 12 epizoda do sada, neke se već emituju u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a očekujemo da bi se serija mogla uskoro naći i na nekim TV stanicama u BiH i Srbiji. To smo radili Nikola Kojo i ja. Sada pripremamo jedan malo veći projekat, jednu regionalnu priču, u kojoj bi bili zastupljeni Sarajevo, Skoplje, Zagreb, Beograd, Podgorica – da skupimo tu jednu glumačku ekipu i da napravimo nešto kvalitetno i zanimljivo publici u regionu.

BETTY: Hoće li to biti nastavak „Krize“ koju smo već pomenuli ili nešto potpuno novo?

Mi smo već pripremili još 12 novih epizoda serije „Kriza“ za narednu sezonu, a ovo bi bilo nešto sasvim novo, neka druga priča, koju pokušavamo napraviti. Ni tematika, ni pristup, a ni likovi neće imati nikakve veze sa serijom „Kriza“, biće to nešto potpuno drugačije.

BETTY: Jeste li više bh ili hrvatski glumac, pošto ste dosta zastupljeni u Hrvatskoj, kako na pozorišnim daskama tako i u serijama, ali i na filmskom platnu?

Tačno je da sam dosta zastupljen u Hrvatskoj, ali bilo gdje da odeš iz Bosne, zna se da si Bosanac, nema tu puno priče. To ti je kategorija koje se ne treba stidjeti. Nikada kao pojedinac ne možeš odgovarati za sve narode, niti predstavljati sve narode; ti si sam za sebe individua, i kako kreiraš priču oko sebe i sebe u društvu – tako će te ljudi cijeniti. Ali, važno je samo biti ono što zaista jesi.

BETTY: Koja Vam adresa piše u ličnoj karti, Zagreb ili Sarajevo?

Ako ćemo pošteno, najlogičnije bi bilo da piše automobil, jer u njemu provodim najviše vremena. Stalno sam na nekom putovanju. Sa suprugom i djecom stacioniran sam u Sarajevu; međutim, prije par godina, zahvaljujući pomoći jednog prijatelja, domogao sam se stančića i u Zagrebu, tako da kad radim tamo, ne moram plaćati skupe hotele.

BETTY: Pojavili ste se i u nekoliko sjajnih filmskih projekata u Srbiji, poput „Montevideo, Bog te video“, „Ivkova slava“… Ima li nešto novo na planu saradnje sa autorima u tom dijelu Balkana?

Iskreno, okupiran sam ovim projektima koje sam pominjao, mada je bilo ponuda i iz Srbije za neke nove filmove. Možda na ljeto i uspijemo uklopiti u kalendar nešto od toga.

BETTY: Pominjao se i Vaš filmski projekat, koji je u pripremi. Dokle ste došli sa tim i možemo li uskoro očekivati premijeru?

Ulazimo u finiš priprema kada je riječ o mom producentskom prvencu, koji nosi naslov „Danke Dojčland“. Nikola Kojo, koji se oduševio tim mojim scenarijem, pristao je da bude dio priče, tako da sada ostaje samo da nađemo zajedničke slobodne termine i da krenemo sa snimanjem. Ako ne ove, naredne godine sigurno snimamo to. Jedan od članova ekipe na filmu trebao bi biti i Džiboni, koji će pisati muziku za isti.

BETTY: Uglavnom ste, što na pozorišnim daskama što pred TV kamerama, u ulozi komičara. Je li teško nasmijati ljude danas, kada nam svakodnevica i nije baš sjajna i kada svi nose neke svoje brige?

Ma, kako ne. Još teže je kontinuirano ih nasmijavati. Nekih 15-ak godina, koliko sam ja na sceni, uvijek sam morao imati nešto novo; ali, smatram da publika prepoznaje tu neku prirodnost, duhovitost… Kada puno ne razmišljaš, ne kalkulišeš, nego kažeš iz sebe ono što jeste, ali da opet ima mjere i ukusa, onda je to ono veliko. Meni to, eto, nekako uspijeva.

BETTY: Koliko ima istine u onoj tvrdnji da su komičari u dubini duše, u stvari, tužne osobe?

Negdje ima istine, negdje i nema. Zavisi vjerovatno od situacije. I mi glumci, kao uostalom i svi ljudi, imamo svoje sretne i tužne trenutke, ali komičarima je zabranjeno da budu tužni. I  ja ponekad imam neki loš dan, kad želim samoću, ali mi je to najčešće onemogućeno, zbog stalnog kontakta sa ljudima, koji me doživljavaju onakvog kakvog me gledaju na TV-u ili sceni.

BETTY: Film „Gori vatra“ sniman je u Vašem rodnom Tešnju. Koliko ste Vi uticali na producenta i reditelja da lokacija bude upravo Tešanj, ili je to bila puka slučajnost?

Nije bilo slučajno jer je Pjer Žalica, dok je pripremao taj film, već razmišljao da pobjegne malo iz Sarajeva, smatrajući da se u bh filmu i previše koristilo Sarajevo, tih godina. Tako sam mu ja i predložio da odemo u Tešanj koji, usput, zovu i bosanski Holivud. Naime, dosta se serija i filmova snimalo tamo i prije rata, i Pjeru se dopala ideja, a dopalo mu se i to što bi film „Gori vatra“ mogao biti mala filmska priča koja će imati dušu. Dogovorili smo saradnju, snimili film i to je ostao jedan od meni najdražih projekata u kojem sam učestvovao, dijelom i što je sniman u mom rodnom gradu, a uz to, i što je postao veliki bioskopski hit, koji još uvijek traje. Prosto je nevjerovatno koliko pjesmu „Iznad Tešnja“ ljudi i danas vole.

BETTY: Kada ste pomenuli bosanski Holivud, da li je to što ste od malih nogu bili u jednom takvom okruženju uticalo na to da glumu izaberete za životni poziv?

Pa, nekako, ja volim reći da je gluma odabrala mene. Ja sam cijeli život bio kao neki animator u društvu i volio se šaliti, ali to nije bilo ništa ozbiljnijeg tipa. Kad sam poslije rata razmišljao šta dalje, a pošto Tešanj ima dugogodišnju pozorišnu tradiciju, prva predstava u Bosni i Hercegovini igrana je upravo u Tešnju prije više od 100 godina, tamo smo uvijek gajili amatersku pozorišnu scenu iz koje sam i ja izrastao, zajednički smo u mojoj kući odlučili da probam ozbiljnije upravo sa glumom. Tako sam upisao Akademiju u Sarajevu, nakon 4 godine uspješno diplomirao, radio u „Kamernom teatru 55“ nekih četiri-pet godina, a potom otišao u „samostalne strijelce“, na led, pa šta bude. I evo – još kližem.

BETTY: Kada smo već kod Sarajeva, u filmu „Duhovi Sarajeva“ glumili ste sa Severinom Vučković. Mnoge zanima kakvo je Vaše iskustvo iz tog projekta?

To je nekako prošlo zbog tog publiciteta koji ona nosi sa sobom, gdje god da se pojavi. O njoj se uvijek piše, pa se tako pisalo i o tom filmu. Mislim da je to bila fina, pitka, duhovita priča, koja dolazi iz Sarajeva, a koja opet nije prikazivala taj grad kao neko srušeno, napušteno, sablasno mjesto, nego je pokazivala neku drugu, ljepšu stranu, koju taj grad zaista ima i danas, kada odete u njega. Mislim da se Severina odlično snašla u tom filmu, donijela mu dodatnu popularnost, tako da se „Duhovi Sarajeva“ i danas često spominju, za razliku od nekih drugih filmova iz tog perioda, koji su se izgubili jer jednostavno nisu imali zvučnih imena u glumačkoj podjeli. Mislim da je moja i njena saradnja bila na zaista profesionalnom nivou, a naravno, i privatno smo se super družili i ostali prijatelji do današnjih dana.

BETTY: Okušali ste se i kao pjevač i kao TV voditelj – u čemu ste se bolje snašli?

Pa, meni je scena mjesto gdje se najbolje osjećam, jednostavno volim scenu. To je taj neki glumački mazohizam, koji mi glumci imamo u sebi. Svaki put je osjećaj kao da umireš od treme – hoću li se sad provaliti na sceni, šta da napravim, koju glupost ću reći koja bi me mogla obilježiti za cijeli život… Kad radiš to, izlaziš na scenu, boriš se, trudiš se, shvatiš da si stvarno mazohista, ali na kraju shvatiš da je poriv koji te tjera naprijed jači od tebe; tako da mi je svejedno je li to pjesma, serija, predstava, TV emisija, bitno je da se nešto dešava i da su tu svjetla pozornice.

BETTY: Je li Vas Žera morao dugo nagovarati da snimite „Đe s’ ba“?

Nije. Jednog dana me je nazvao da mi kaže da ima neku pjesmu koja je ono „niđe veze“, kako kažu kod nas, koja ima zezatorski duh, pa ako prođe – prođe, ako ne prođe –  nije ni prva ni zadnja sa tom sudbinom. Ova je prošla stvarno sjajno kod publike i svima nama koji smo učestvovali u tome donijela dodatnu dozu popularnosti.

BETTY: I na posljednjem Halidovom albumu ste imali pjevački izlet?

Da, u pjesmi „Sviće zora“ više sam narator nego pjevač, ali eto, super sam se snašao. Tako, neki ljudi, koji se druže privatno, naprave i neki mali zajednički projekat, kako bi mogli češće biti zajedno (smeh). Eto, da nismo snimili „Sviće zora“, vjerovatno ja ne bih bio ni gost ni voditelj koncerata na aktuelnoj Halidovoj turneji i onda bi se vjerovatno rjeđe viđali. Ovako smo svako malo skupa.

BETTY: Volite li muziku i koju pjesmu najčešće slušate u zadnje vrijeme?

Imam ja svoj repertoar (smeh), od „Iznad Tešnja zora sviće“ do ovih maločas pominjanih. Recimo da mi se u posljednje vrijeme najviše dopala „Sevdah da se dogodi“ Halida Bešlića, mada izbor muzike koju slušam zavisi od društva i raspoloženja.

BETTY: Često se mogu čuti komentari kako izgledate sjajno za svoje godine. Kako održavate kondiciju, ima li tu negdje nekog vremena i za fizičke aktivnosti, vježbe?

Samo ne spavaš. Možeš jesti šta hoćeš i koliko hoćeš, ali ne smiješ spavati. Istina, pobornik sam zdravog života, koliko je to moguće u mojim uslovima; ne pijem alkohol, trudim se, malo fitnes malo trčanje; nije to nešto pretjerano, ali eto, vjerovatno i to doprinosi izgledu koji ste maločas pomenuli. Ali i dalje, kad sam u Bosni, jedem pite i ostale đakonije, kojih se ne odričem tako lako.

BETTY: Sa kolegom Milanom Pavlovićem radili ste ekranizaciju viceva. Koliko pamtite viceve i možete li neki od njih podijeliti sa našim čitaocima?

Iskreno, nisam neki čovjek koji pretjerano pamti viceve, zato ih i snimam, ali evo jednog: „Zašto žene žive duže od muškaraca? Valjda zato što nemaju ženu.“ Tako da moramo požuriti jer žene čekaju.

bih_decembar_2017-web-1app
Ja'Whaun Bentley Jersey