intervju-sloboda-micalovic-naslovana

Sloboda Mićalović

Bez glume bih bila nesretna

 

Broj 77, jul 2019.

Popularnost je stekla ulogama u kojima tumači likove mladih i nježnih djevojaka čije su sudbine obično protkane tužnom životnom pričom. Na to su se nadovezali ozbiljniji serijski projekti sa istorijskom potkom, te niz sjajnih filmova, od kojih su neki snimani i van granica Balkana. Iz glumačke je porodice, u braku je sa glumcem, tako da bi se moglo reći da je cijeli njen svijet – gluma, sve osim života. U životu je realni emotivac koji prije svega cijeni iskrenost. Pamtimo je iz serija Mješoviti brak, Nemanjići – rađanje kraljevine, Ranjeni orao, Nepobedivo srce, Koreni, iz filmova Zona Zamfirova, Pljačka trećeg Rajha, Santa Maria della Salute, pa do Kusturičinog Na mlečnom putu, gdje je glumila rame uz rame sa Monikom Beluči. Ekskluzivno za BETTY – Sloboda Mićalović.

autor: D. Mrdić

BETTY: Polako se stišavaju reakcije na seriju Koreni. Kako sada, sa distance od gotovo godinu dana, gledate na tu seriju i svoje učešće u njoj?
Sloboda: Svakako smatram da je to veliki uspjeh naše produkcije. Gledanost je takođe pokazala da smo mi, kao publika, željni dobrog teksta, scenarija, priče, dijaloga, dobrih likova… Mislim da se ovdje sve nekako lijepo složilo. Iskreno, nadali smo se dobrim reakcijama. Iako je do sada sve što sam snimala bilo manje-više uspješno, ovo mi je bilo potpuno drugačije, kao neka nova faza, neka moja glumačka zrelost.

BETTY: U posljednjih nekoliko godina, kada je riječ o serijskom programu proizvedenom u Srbiji, aktuelne su upravo te istorijske priče: Nemanjići, Koreni, Senke nad Balkanom.
Sloboda: To je nešto što mene, kao umjetnika, jako raduje. Pritom, većina mojih dosadašnjih uloga vezana je za neku istorijsku epohu, rijetko su to bile savremene teme. Te priče me posebno zanimaju. Bez obzira na to što, recimo, Nemanjići na kraju nisu izgledali onako kako smo to mi zamislili i željeli, cijela ekipa je ponosna na to što se uhvatila ukoštac sa tom pričom. To je naša istorija. Vrlo je važno da znamo da potičemo od svetih ljudi, od učenih ljudi, da nismo od juče. Pogotovo u ovom vremenu gdje je sve banalizovano, gdje je jeftin život, jeftini sadržaji, važno je vratiti se u našu istoriju, podsjetiti na nju. Mnogi na pomen Nemanjića sada imaju neki otklon, iskreno to nisam očekivala, ali takav je ovaj poziv, podložan kritikama.

BETTY: Je li bilo uloga koje ste odbili, a da vam je poslije bilo žao zbog toga?
Sloboda: Iskreno ne, jer ja vrlo pažljivo biram to što ću igrati i isto toliko pažljivo odbijam ono što mi ne odgovara. Bilo je situacija kada sam posumnjala da sam se ponijela kao kukavica i da je trebalo da prihvatim neku ulogu, da se oprobam, međutim, kasnije bi se ispostavilo da sam bila apsolutno u pravu i da jednostavno to nije bilo za mene. Kada se osvrnem iza sebe, jako je malo stvari zbog kojih bih zažalila, na moju sreću (smijeh).

BETTY: Koliko je činjenica da ste iz glumačke porodice predodredila vaš životni put?
Sloboda: Pa sigurno jako mnogo. Gledam to sada i kroz svoju djecu. Kako kaže naš narod, Ne pada iver daleko od stabla.

BETTY: Šta su vam roditelji rekli kada ste odabrali glumu kao životni poziv?
Sloboda: A joj, govorili su da se ne slažu sa tim. Moj otac je bio glumac i znao je koliko je težak taj glumački hljeb, hljeb sa sedam kora, znao je da je ženama u tom poslu još teže. Znao je, takođe, da sam ja oduvijek željela da imam porodicu i djecu, ne samo karijeru, što skupa i ne ide baš lako. Neizvjesnost ovog posla je ogromna, tako da su oboje željeli da me spriječe da krenem tim putem, ali očigledno nisu uspjeli (smijeh). Već pri prvom pokušaju, sa 17 godina, upisala sam akademiju i tako je sve počelo.

BETTY: A šta ste vi savjetovali sestri Dragani kada je odlučila poći za vama?
Sloboda: Isto što i moji meni, ali takođe bezuspješno (smijeh). Samo što sam ja mnogo više razumjela tu njenu potrebu da se bavi glumom. Ja ne bih bila sretna da nisam glumica, bez obzira na sav teret ovog poziva. Smatram da pripadam maloj grupi ljudi koja ima tu privilegiju da se bavi poslom koji zaista voli. Moj tempo je ponekad stravičan, ali znam da drugačije ne bih mogla. Sve vezano za scenu me ispunjava, daje mi priliku da se izrazim, mogu da kažem nešto što u običnom životu vjerovatno nikada ne bih rekla, tako da ta igra i poigravanje sa emocijama, pa i sama mogućnost da upoznam neke druge ljude, da ih razumijem bolje kroz likove koje tumače i koje tumačim daje mi mogućnost da u stvarnom životu prepoznam i razumijem svijet oko sebe. Zato to nisam željela da uskratim svojoj sestri, bez obzira ne sve ono loše što će je sačekati na glumačkom putu.

BETTY: Je li otežavajuća ili olakšavajuća okolnost to što je i vaš suprug iz iste branše?
Sloboda: Ono što je najteže glumačkim parovima jeste situacija kada jedan od partnera nema angažman. Ne mora to da bude konstantan rad, ali glumac treba da ima uloge i da je ostvaren, siguran u tome što radi i zadovoljan time. U suprotnom, nisam sigurna kako zajednica može da opstane. Mi imamo sreću da oboje radimo. Uvijek ispratim Vojinove premijere, kao i on moje. Jednom se desilo da su nam se premijere poklopile, bila je to premijera njegovog filma Santa Maria della Salute u Beogradu i mog Na mlečnom putu u Moskvi, i novinari su se pitali gdje sam i zašto ga ne podržavam. Vojin je zaista moja najveća podrška, kritičar, čovjek koji se prvi obraduje mojim uspjesima, a isto tako i ja njegovim.

BETTY: Izašli ste iz balkanskih okvira kada je riječ o glumačkom poslu. Snimali ste u Kazahstanu, potom i u Jermeniji. Koliko to predstavlja za vas neki novi početak, s obzirom na to da ste novo lice na tom prostoru?
Sloboda: Moja sretna okolnost je bila da je tamo prikazivan film Na mlečnom putu i da je bio jako, jako gledan ne samo u Kazahstanu, nego i u Rusiji, Francuskoj, Kini, tako da sam ja otišla tamo kao glumica koja je igrala kod Emira Kusturice. Kusturica je mnogo cijenjen širom svijeta, što mi je pomoglo da preskočim taj prvi stepenik, nisam morala da se dokazujem. Jesam bila nepoznata, ali dovoljno je bilo reći da sam igrala sa Monikom Beluči i to je bila odlična referenca da dobijem priliku. Prijavila sam se na jedan od kastinga, već za naredni su me oni sami zvali. To je lančana reakcija i nadam se da ću imati još uloga van Srbije. Odlične uspomene nosim sa ta dva projekta. U jednom od tih filmova tumačila sam glavnu ulogu, i to na ruskom jeziku, iako sam ga bukvalno učila na snimanju. Iako mi je najdraže da radim upravo kod nas, znače mi takvi projekti, jednostavno da razumijem neke druge kulture, prostore, ljude. Glumiti na svom jeziku mnogo je lakše.

BETTY: Pomenuli ste Moniku Beluči i film Na mlečnom putu. Kakav utisak je Monika ostavila na vas?
Sloboda: Nas dvije smo se fantastično složile, kao da se znamo oduvijek. Imam samo riječi hvale za nju, bila mi je podrška sve vrijeme. Volim adrenalin dok snimam i sve scene sam radila bez kaskadera. Monika se čudila i govorila mi da nisam cirkuzant, već glumica, i da ću se povrijediti. Bila je brižna poput majke.

BETTY: Kada govorimo o kinematografiji, kome dajete prednost? Holivudu ili Evropi?
Sloboda: Uvijek ću se, kad je o filmu riječ, vratiti Tarkovskom, Kurosavi, nekim klasicima, pa i Pedru Almodovaru. Tim ljudima se zaista divim, oni su cijeli svoj život uložili u umjetnost i nekako im je film zaista više od života.

BETTY: Je li vam ponekad težak taj teret poznate osobe?
Sloboda: Uh, mnogo je danas tih poznatih. I čudan je kriterijum kako se postaje jedan od njih. Meni to nikada nije bio cilj. Željela sam da se ozbiljno bavim svojim pozivom i da budem priznata kao glumica, ako je to moguće. Sve ostalo dolazi uz cijelu tu priču o uspješnosti. Težim da očuvam prije svega kvalitetan izbor uloga i da živim od ovog posla.

BETTY: Kako se odmarate od svakodnevnih obaveza?
Sloboda: Sa djecom, u šetnji. Volim da vozim bicikl. Takođe, volim da putujem i gledam da pobjegnem negdje kad god mi se ukaže prilika. Nisu mi strani ni večernji izlasci u grad, klub, kafana – svejedno. To su ti ventili kojima se oslobađam od stresa i umora.

BETTY: Koji muzički žanr je najprijemčiviji vašem uhu?
Sloboda: To najviše zavisi od trenutnog stanja duha. Nisam od onih koji podižu raspoloženje nekom veselom muzikom. Kada sam tužna, volim da slušam tužne pjesme, da se fino isplačem, ali se obično sve završava klasikom. Takođe, volim Marizu, Šade, te neke mirnije, sentimentalnije note.

BETTY: Kada su pisci u pitanju, koga tu izdvajate?
Sloboda: To već zavisi od faze do faze i mijenja se često. Trenutno istražujem Sergeja Dovlatova. Donedavno nisam znala koliko je on važan pisac. Dosta čitam crkvene knjige, žitija svetaca, često se vraćam djelima vladike Nikolaja Velimirovića, knjigama Oca Tadeja. To je jedna faza. U drugoj čitam djela Ekarta Tola u kojima se spaja religija, filozofija, umjetnost. Sve u jednom. A onda sve to začinim klasicima, Dostojevskim recimo.

BETTY: Kojom mišlju se Sloboda Mićalović vodi kroz život?
Sloboda: Kakve su ti misli, takav ti je život! Često pomislim na to. Koliko god pokušavala da nađem bolju maksimu, ne uspijevam. Ta rečenica je zaista suština svega.

intervju-maj-d-enan-aplikacija
Ja'Whaun Bentley Jersey