bih-betty-casopis-naslovna-intervju

ALEN ISLAMOVIĆ

Moje doline sjećanja

Broj 64, jun 2018

Iako je zagazio u sedmu deceniju života, i dalje je i te kako aktivan na bini, pred mikrofonom, ali i na teniskom terenu, na skijalištu, te u zasadu lješnika, koji planira pokloniti svom unuku. Razapet između „Bijelog dugmeta” i solo karijere, između rodnog Bihaća i Zagreba, gdje živi sa porodicom, uvijek pronađe i vremena za druženje sa prijateljima, od kojih je većina iz školskog perioda. Našao je vremena i da odgovori na naša pitanja. Ekskluzivno za BETTY – Alen Islamović.

 

Autor: D. Mrdić

 

BETTY: Pored brojnih nastupa sa „Bijelim dugmetom”, nastupate i sa svojim bendom. Koliko se razlikuju te dvije priče?

Alen: Mogu reći da se mnogo razlikuju. Sa Goranom pjevam „Dugme” uz „Orkestar za svadbe i sahrane”, a sa svojim bendom izvodim te pjesme izvorno, onako kako smo ih radili i snimali u studiju, originalne intonacije, u rock maniru. U tim mojim verzijama ima malo više znoja i adrenalina, ali sve je to muzika i sve to je dobro, u obje varijante. Ljudi uživaju na koncertima, to je najvažnije. Čini mi se da im samo ponudim vokalne verzije pjesama, bez instrumenata, oni bi podjednako uživali. Iskreno, ja se komotnije osjećam kad lupa oko mene. Bend je bend, čak i kad se malo i raspadne to ima svoje čari. Previše čipke i svile u rock‘n’rollu nikad nije bilo dobro. Najbitnija je stvar ta da vokal bude čvrst siguran i da „gazi”, a ostali će se lako zalijepiti uz njega. Kao što Goran jednom reče: „Kad jednom naučiš rock‘n’roll, onda ga voziš isto kao bicikl”. Ja ga, čini mi se, sa lakoćom vozim.

BETTY: Spremate li publici nešto novo? Singl, album?

Alen: Uvijek „čeprkam” po nekim pjesmama, nešto zapišem, pa ostavim u ladicu da sazri. Prevrnem na gitari nekoliko akorda, pa ih ostavim. Ne pravim sebi pritisak da moram nešto stvarati. Dajem šanse i drugim kompozitorima da mi nešto ponude, napišu. Nisam zatvoren tip. Nekad od dobre pjesme pjevač može napraviti čudo, a ta pjesma nekom stoji po strani i ne čuje je u dobroj interpretaciji. Želio bih se oprobati i u tamburaškoj muzici, a još nisam, možda zbog toga što nisam naišao na nešto komotno, što bi se meni dopalo. Muzika se iz godine u godinu mijenja, produkcija se boji na sasvim neki drugi način. Od novih pjesama ne slušam ništa. Obožavam tišinu. Toliko sam se naslušao muzike, i svjetske i naše, da mi je dosta za dva života. Nemam prostora u glavi ni za jedan ton nečije pjesme. Neke pjesme prođu pored mene iz čiste radoznalosti i ništa više. Čak i kad vozim, radije slušam zvuk vjetra, guma… Radio uglavnom ne palim.

BETTY: Hoće li „Bijelo dugme” možda snimiti neku novu pjesmu, s obzirom da dosta nastupate? Nešto kao poklon publici?

Alen: „Dugme” će još održavati koncerte, jer ima još mnogo gradova u svijetu gdje nismo bili. Zanimaju nas Rusija i bivše sovjetske republike, čak ima neke priče i oko Kine. U Evropi ćemo zasvirati u 10-ak gradova tokom ove godine. U vrijeme Svjetskog fudbalskog prvenstva u Rusiji održaćemo koncert u Moskvi. Biće to 26. juna, evo da najavim. Nove pjesme za sad nisu u planu, a možda se nešto i izrodi, vidjećemo.

BETTY: Za koju pjesmu iz repertoara „Bijelog dugmeta” Vam je žao što je niste Vi otpjevali?

Alen: Žao mi je što nisam otpjevao cijeli album iz 1984. godine, kad sam prvi put dobio poziv u „Bijelo dugme”. „Padaju zvijezde” je pjesma rođena za mene, a i taj cijeli album je skrojen po mojoj mjeri.

BETTY: Kako gledate na nove aranžmane u kojima izvodite pjesme „Dugmeta” posljednjih godina?

Alen: „Dugme” se uvijek mijenjalo. Treba zaviriti u prošlost i vidjećete da se tamo uvijek nešto dešavalo, govorim o promjenama u autorskom i muzičkom smislu. I ova promjena je na neki način osvježila te stare pjesme, obukla ih u novo ruho, što se pokazalo kao dobro, jer to ljudi vole. Možda za par godina „padne” neka nova ideja, pa se te pjesme ponovo obuku u nešto novo. Goran je fantastičan autor, i to je odavno dokazao. Njegove pjesme pusti i bez „garderobe” u promet – biće dobre, samo se moraju pošteno otpjevati – nema foliranja. Kad se svira koncert, vokal mora biti kristalno jasan. Kad počnem vokalno „muljati” neću se više baviti ovim poslom, jer bi me ubila sramota. Ne želim varati ljude koji dolaze na koncerte. Danas ima mnogo takvih koji na muljanju još prolaze i zarađuju novac. To je prevara i laž. Nije pošteno prema toj publici, koja te prati godinama.

BETTY: U karijeri ste snimili nekoliko dueta. Šta je potrebno da Alen pristane na duet sa nekim pjevačem?

Alen: Treba imati dobru pjesmu da bi me uvukao u duetsku igru. Sve pjesme koje sam otpjevao skrojene su za mene. Najvjerovatnije da autori, kad rade takve pjesme, razmišljaju o meni. Takođe, i partner ili partnerka, sa kojim pjevam, trebaju znati šta rade i u šta se upuštaju. Mnoge duetske pjesme su propale zbog neprofesionalnog odnosa prema poslu. Indira Radić i ja smo napravili čudo od pjesme „Lopov”, jer smo zajedno održali oko 100 koncerata, i taj mi se odnos prema poslu sviđa. Ako neko snima duetsku pjesmu samo da mu tetka, ujak, stric, otac i mama znaju da su to napravili, onda je to bez veze i u takve se varijante ne upuštam.

BETTY: Često u muzici koketirate sa folk zvukom. Nije Vam stran taj melos…

Alen: Ja sam takav tip, volim svašta probati. Pjesme neko dijeli na pop, folk, rock, a ja ih dijelim samo na dobre i loše. Mi živimo u podneblju gdje nam život kroje zvuci frule, harmonike, truba, tamburica, šargije… Ako neko opali po gitari malo jače – to je odmah svjetski trend, ne naš. Spajati rif sa našim podnebljem – to je uspjelo Goranu Bregoviću. „Divlje jagode” su sa „Motorima” napravile revoluciju 80-ih godina, ali poslije toga nismo imali takav hit. Bljesnula je i „Šejla” kao pjesma, ali ne koliko „Motori”. Tri instrumenta teško mogu preživjeti dugi niz godina. Za takvu svirku treba imati evropsko i svjetsko tržište. Balkan je bogat i nepresušan izvor, još ima tu svašta, samo što se sa njim malo ljudi bavi, svi bi da uhvate svjetsku slavu.

BETTY: Vaša karijera bila je poprilično burna. Doživjeli ste što neko neće ni za pet života. Jeste li razmišljali da, kao neki od kolega, napišete knjigu?

Alen: Da, razmišljam o tome. Već sam dosta toga posložio, napisao i moja biografija stoji u ladici. Zvaće se „Moje doline sjećanja”. Ima oko 460 stranica, biće bogata do sada neobjavljenim fotografijama, puna anegdota i priča iza zavjese. Mnogo je tu zavisti i ljubomore, intriga, prevara, lopovluka, laži… Svega ima. Osobe kad uđu u krug slavnih i popularnih razbahate se, postanu egoisti. Pomisle da je cijeli svijet njihov. Ja sam sačuvao sebe, mada sam plivao u vodama gdje je bilo i previše ajkula. Neko će reći, kad je bude pročitao, da sam nešto spetljao, a ja im poručujem da i oni napišu svoju istinu. Knjiga Dušana Vesića o „Bijelom dugmetu” i mojoj fazi u toj grupi je besmislica i nema veze sa istinom. Sve je to bilo dosta drugačije i želim da ljudi čuju moju stranu priče.

BETTY: Pored „Dugmeta”, bili ste i u „Divljim jagodama”… Je li lakše pjevati u bendu, ili graditi solo karijeru?

Alen: Kad ne radiš u bendu, ako želiš ići dalje, onda radiš na svojoj karijeri onako kako znaš. Više sam novca zaradio sam, nego u oba benda zajedno, tu je razlika i nadam se da me razumijete. Radim onoliko koliko ja hoću, ako treba 365 dana u godini. Sa bendom je to neizvodljivo.

BETTY: Kako birate pjesmu koju ćete snimiti? Šta je tu najvažnije: tekst, melodija, energija…?

Alen: Pjesmu čini neka atmosfera, tekst, melodija… Moraš se za nešto zakačiti i upecati. Ja sam tekstopisac cijelog albuma „Motori”. Imam napisanih oko 150 tekstova koji su zvanično zaštićeni u agencijama. Pjesma mora mirisati na nešto. Ne želim slušati pjesme koje me na nešto podsjećaju, ili liče na nešto, jer sam se previše toga već naslušao da znam gdje se kralo ili pokušalo ukrasti neko tuđe djelo.

BETTY: „Bijelo dugme” je bilo najpopularnija muzička grupa na ovim prostorima. Kako je bilo nositi se sa popularnošću, izlaziti na kraj sa obožavaocima, djevojkama…?

Alen: To vrijeme me je naučilo kako opstati sve ove godine. Uhvatiš slavu, a ona se sruši za mjesec dana. Put do slave je brdovit, trebaš biti spreman i na uspone i na padove. Shvatio sam šta znači pasti i razbiti se. Dok sve to ne prođeš, nikad se nećeš znati vratiti. Dosta stvari moraš posložiti u glavi. Život, porodicu, drugarstvo… Mnogi misle da se vječno može letjeti. Ne može! Organizam se troši, mora se malo i aterirati, odmoriti, pa opet ponovo dalje. Sreća je takođe ključna stvar u ovom poslu. Mnogi se bave ovim poslom jer to vole, a nemaju pojma o pjevanju ili sviranju. Danas ima mnogo onih koji prodaju maglu i prodavaće je i dalje, jer odrastaju generacije koje ne znaju šta valja, šta ne.

BETTY: Koliko se družite sa kolegama iz svijeta muzike?

Alen: Jako malo. Moji prijatelji su moji školski drugovi, sportisti, biznismeni, doktori… Najviše sam se, kada je riječ o kolegama, družio sa Vladom Kalemberom, Rajkom Dujmićem i Juricom Pađenom, kad smo imali zajednički bend „4 asa” koji smo 2003. osnovali u Zagrebu. Danas sa iskrenim prijateljima igram tenis, putujem, družimo se uz dobar roštilj i vino. Uglavnom su to porodična druženja. Pozivam ih da budu moji gosti u Bihaću.

BETTY: Poznati ste zaljubljenik u skijanje. Jeste li prethodne zime imali vremena za tu pasiju?

Alen: Obožavam zimu i snijeg. Porodično smo u posljednjih 20 godina posjetili najljepše skijaške centre u Evropi. Ali volim i ljeto. Ljeti se odmaram na Viru sa porodicom. Tamo imamo vikendicu, pa i tu pozivamo prijatelje na druženja. Uglavnom ja, supruga i naše kćeri nikad nismo sami. Uvijek je tu neko od dragih prijatelja.

BETTY: Nekada ste aktivno igrali fudbal. Ima li danas vremena za fizičku aktivnost i kako održavate formu?

Alen: Danas obožavam tenis i igram ga redovno i u Zagrebu i u Bihaću, gdje imam svoj klub „Una-gem”. Moji geni su sportski. Igrao sam dobro fudbal, stoni tenis, košarku… Ostao je tenis koji mi odgovara, jer nema kontakta sa protivnicima, a i fizička aktivnost mi dosta znači kako bih mogao sa lakoćom pjevati i putovati od grada do grada.

BETTY: Kruže priče da ste bili najveći pobornik zdravog života u „Bijelom dugmetu”. Kako danas stoje stvari po tom pitanju?

Alen: Isto. I danas na koncertima pijem isključivo vodu. Ranije sam pušio, danas ne pušim. Lakše dišem, pjevam, uživam u okusima što mi život nudi. Cigareta je zlo koje razara. Otkad sam prestao pušiti, zaboravio sam šta znači nervoza.

BETTY: Kako se snalazite u kuhinji i šta od hrane preferirate?

Alen: Odličan sam kuhar, a posebno sam dobar u pripremanju roštilja. Moje peke koje pravim sa povrćem, jagnjećim i telećim mesom, su pravi hit. Vjerujte da, kad sam u Bihaću, svoju pečenjaru ne gasim. Čak mi prijatelji, Slovenci, dođu u Bihać na peku ili sač, prespavaju i vrate se kući. Volim kuhati i čorbe od divljači. Zamišljam sebe u jednom malom restoranu, čiji sam vlasnik i gdje spremam najavljenim gostima ručkove i večere. Uživao bih u tom. Moj jelovnik bi bio sačinjen od 7–8 jela, ništa više.

BETTY: Dakle, kuhanje je alternativno zanimanje. Šta Vas još od poslova privlači?

Alen: Mislim da imam talenta za stolarstvo. Oko svoje kuće u Bihaću sam napravio gomilu stvari od drveta, klupe, pečenjaru. Imam i dosta mašina za obradu drveta. Jednostavno, volim miris drveta. Kad sam otvorio svoj prvi kafić u Bihaću 1987. mislio sam da sam završio sa muzikom. Tad sam pokrenuo i disko klub, posao je išao odlično, pa smo porodično imali i podrum pića. Kad nešto radiš – moraš ići do kraja. Polovično nešto raditi – to se ne isplati. Danas sam i u poljoprivredi. Imam oko 24.000 m2 obradive zemlje, na kojoj sam posadio oko 1.500 stabala lješnika. Sve je to u blizini rijeke Une. Taj zasad mi znači mnogo, jer ga želim ostaviti svom unuku. Lješnici po svojoj prirodi rađaju do 80 godina. Bihaćka zemlja je plodna za lješnike. Čak sam radio i njenu analizu, koja je pokazala da je to jedna od najplodnijih oranica u BiH. Nekada davno Una je plavila Bihaćko polje, tako da je to zemlja puna humusa i sedre. Eto, našao sam sebi posla kad stanem sa pjevanjem.

BETTY: Kako birate garderobu za pojavljivanje i javnosti, nastupe?

Alen: Moja porodica mi tu dosta pomaže. Bez njih ne kupujem ništa.

BETTY: Moto koji Vas pokreće?

Alen: Rad, rad i samo rad.

bih-app-betty-casopis-naslovna-intervju