betty_bih_jul_no53-web-1

Kiki Lesendrić

SVIJET JE LIJEP KADA SANJAMO

D. Mrdić

 

Nedavno su koncertom na beogradskom Tašmajdanu proslavili 37 godina na sceni. Prije toga, početkom proljeća, publici su poklonili album „Rekla je da u mojoj glavi čuje gitare i bubnjeve” sa 20 najznačajnijih pjesama, ali u novim aranžmanima. Sa tog albuma, u saradnji sa Marketing klubom apoteka BETTY BiH ekranizovana je pjesma „Svet je lep kada sanjamo”, koja je tako nakon više od tri decenije dobila spot. Ekskluzivno za BETTY – Zoran Kiki Lesendrić, frontmen grupe Piloti.

 

BETTY: Nedavno ste imali divan koncert na stadionu Tašmajdan. To je već četvrti vaš koncert na tom mjestu?

Kiki: Pa, recimo – treći i po. Prvi put smo svirali na Tašu daleke 1981. godine. Poslije toga ponovo ‘87, pa onda reotvaranje tog koncertnog prostora, nakon renoviranja prošle godine, kada nas je bilo više izvođača, tako da to ne računam kao naš koncert, nego recimo pola (smijeh) i sad.

BETTY: Sve je krenulo odatle…

Kiki: Da, da. Prvi veliki koncert Pilota bio je upravo na Tašu te ‘81. godine. U to vrijeme Taš je bio kultno mjesto gdje su isključivo nastupali rok bendovi. Na Tašu je u to vrijeme bilo zaista divnih koncerata. Poslije su i mnogi drugi izvođači, koji preferiraju neke drugačije žanrove, nastupali tu, ali nisu pokvarili njegov imidž.

BETTY: Koliko je r'n'r živ na ovim prostorima?

Kiki: Ja sam siguran da je i te kako živ. Koncertno su aktivni i YU grupa, Riblja čorba, Galija, Van Gogh, Električni orgazam. Naravno, nije lako danas napuniti velike koncertne prostore, u moru raznoraznih događaja koji takođe privlače pažnju publike… U međuvremenu se i publika nekako izmiješala. Ranije se znalo ko sluša narodnjake, ko sluša rok, pop itd. Danas svi slušaju sve.

BETTY: Nema Vas mnogo u TV emisijama…

Kiki: Za nas, rokere, radio je ključni medij, ne TV kako neki misle. Mislim da nas dobre radio- stanice vraćaju u sretna vremena, stanice koje ne robuju trendovima, novcu, uticaju sa strane. Dok je njih kao takvih i nas koji sviramo i stvaramo, biće i rokenrola.

BETTY: Ovog proljeća bili ste ne turneji u Kanadi. Kakve utiske nosite otuda?

Kiki: Sjajne. Na koncertima je uglavnom bila publika koja je Jugoslaviju napustila 80-ih godina prošlog vijeka, tako da su najviše i reagovali na te pjesme iz rane faze Pilota. Publika je pjevala sa nama od prvog do posljednjeg stiha. Pozitivni su, veseli, pomalo nostalgični. U Torontu smo imali u publici čovjeka porijeklom iz Sarajeva koji je, kako reče, došao samo zbog našeg prvog albuma. Kažem mu ja „sa tog albuma sviramo samo jednu pjesmu”, ali da mu ispunimo želju odsvirali smo još par njih iz te faze. Prosto nam je on bio inspiracija za to. Posebnost ovih koncerata je ta što smo svirali po rok klubovima, u kojima nije dozvoljen pristup mlađima od 22 godine. Žao nam je što i ti mlađi nisu bili u prilici da nas čuju tamo, tako da smo im obećali jedan veliki koncert sljedeće godine na jezeru u Torontu, gdje je dozvoljen pristup svima.

BETTY: Tokom ovih 37 godina muzika Pilota se mijenjala, kao što ste se mijenjali i Vi. Kako vidite Pilote u nekoj narednoj fazi?

Kiki: Već sad imam gomilu ideja za novi album, neke skice pjesama… Vrijeme prolazi tako se i čovjek mijenja. Sve ono što doživimo, čujemo, vidimo, ostavi traga u nama. Posljednjih godina puno radim sa Italijanima, taj njihov zvuk mi je poprilično inspirativan, mislim da će se to i čuti u našim novim pjesmama. I to vrlo brzo…

BETTY: Šta svirate sa posljednjeg albuma „Širom zatvorenih očiju”?

Kiki: Nekoliko pjesama… Neizostavne su „Manje – više”, „Noć kao iz sna”, naslovna takođe. Na svakom koncertu odsviramo bar 30 pjesama, a na repertoaru ih je mnogo više, tako da su momenat inspiracije i reakcija publike presudni šta ćemo to veče izvesti. Radeći svojevremeno sa divnim čovjekom, nažalost pokojnim Tomažom Pandurom, koji je bio pozorišni redatelj, naučio sam mnogo o dinamici događaja, pa samim tim i koncerta. Kako početi nastup, gdje ubrzati, gdje spustiti tenzije… Nemamo spisak pjesama kad počne koncert, više je to onako „od oka”, ali tempo nekako imam u glavi.

BETTY: Pored sjajnih pjesama, kojih zaista imate jako mnogo iz svih faza grupe, ono što publiku posebno oduševljava na vašim koncertima jeste energija koju šaljete sa bine…

Kiki: Na bini smo mi pravi rok bend, u punom smislu te riječi. Bez obzira na naše godine, mi živimo muziku koju sviramo, ona nas pokreće. Nevažno je li nas na bini petoro, kao što je bilo na turneji u Kanadi, ili desetoro. Iza nas je gomila koncerata, veliko iskustvo, ali i želja da publici pružimo nešto novo.

BETTY: „Rekla je da u mojoj glavi čuje gitare i bubnjeve” je album izašao ove godine… Šta se još moglo naći na tom albumu, a nije?

Kiki: Taj album je retrospektiva naših 37 godina. Željeli smo da neke pjesme iz ranijeg perioda, koje se mogu naći isključivo na vinilu ili na kasetama, na kojima je kvalitet zvuka nešto lošiji, publici i radio-stanicama pružimo u maksimalnom kvalitetu. Nismo mi tu mnogo eksperimentisali, nismo pretjerano mijenjali pjesme, odsvirali smo ih onako kako ih danas sviramo na koncertima. U početku smo imali ideju da to bude dupli CD, snimili smo 30 pjesama, ali onda smo odlučili da je bolje ići sa jednim CD-om, tako da je deset pjesama bilo višak. Zezaju me da sam stavio samo svoje pjesme na album (smijeh). Žao mi je što na albumu nisu „Uvek te đavo nađe…”, „Budi tu kad padne sneg”, „To je sudbina”. Nisam se vodio pjesmama, koliko konceptom albuma. Album je otprilike esencija naših 37 godina.

BETTY: Radili ste muziku za nekoliko filmova. Koliko se to razlikuje od muzike za Pilote?

Kiki: Jedini zajednički imenitelj je muzika. Sve ostalo je potpuno različito. Muzika u filmu je u službi slike, pa i samog scenarija, to je ta treća dimenzija koju film donosi. Neki put jedna mala temica, muzički jako oskudna, može da bude efektnija nego čitav simfonijski orkestar. Više puta sam radio muziku za film, par puta i skorove, što mi je mnogo lakše, ono – napraviš pjesmu koja se vrti kao hit u filmu. Radeći na filmu „Bićemo prvaci sveta” o uspjesima naših košarkaša shvatio sam da je svaki film poseban izazov i da svaki put negdje krećeš iz početka. U bendu sa članovima komuniciram očima, riječima, rukama, ali gotovo nikad notama. Kada radite sa klasičnim muzičarima, još ako ih je više, oni insistiraju na notnom zapisu. I onda sam ja nastupio u stilu – pustite to, nego hajdemo da sviramo malo. Malo se vi prilagodite meni i ja ću vama, pa da vidimo šta će ispasti. Sa našim muzičarima to ide malo teže, ali zato iz Francuske nosim sjajna iskustva na tom planu. Moja sestra, koja je inače prva violina francuske filharmonije, i njen suprug Žan Klod, jedan od najboljih violončelista u Evropi, su mi mnogo pomogli. Ja sam otpjevao linije, oni su to poslije u Parizu dosnimili i napravili smo odličnu muzičku priču.

BETTY: Prvi singl sa albuma „Rekla je da u mojoj glavi čuje gitare i bubnjeve” je „Svet je lep kada sanjamo” koji je ekranizovan u saradnji sa Marketing klubom apoteka BETTY BiH. Kakvi su Vaši utisci vezano za tu saradnju?

Kiki: Divni! Bilo je to sjajno iskustvo. Nedavno sam bio član žirija u jednoj TV emisiji i dan pred snimanje – prehladim se. Grlo, nos, uši – sve boli. Zovu me da provjere kad dolazim i ja im kažem za problem. Dođem tamo, a na stolu me čeka šoljica BETTY čaja. Pomislim – zezaju me zbog spota. Pitam otkuda to, kažu, to ti je super, mi svi ovdje pijemo njihove čajeve. Sa druge strane, od prvog našeg intervjua za BETTY magazin, prije par godina, dopala mi se ta priča i počeo sam da vas pratim. Sviđa mi se koncept: kultura, muzika, zdravlje, sport, priroda… Sve ono dobro koje je danas nekako u drugom planu. Sviđa mi se što vam je društvena odgovornost ispred zarade, što u ovom surovom sistemu ekonomije imate tu ljudsku dimenziju, imate to nešto što ljudima vraća osmijeh na lice.

BETTY: Kako je bilo na snimanju?

Kiki: Ne znam kako da opišem to. Kada smo se dogovarali za saradnju, bukvalno smo za pola minuta odabrali pjesmu i znali već kako će izgledati taj spot. Ovog proljeća je gotovo sve vrijeme padala kiša, međutim, taj dan kad smo snimali spot bilo je divno, sunčano vrijeme. Sve je funkcionisalo savršeno, snimili smo spot za samo jedan dan, ako ne računamo kraj spota, koji smo snimali par dana kasnije, na koncertu u Sarajevu. Uživali smo u vožnji oldtajmera semberskom ravnicom, u kampovanju na obroncima planine Majevice, u BETTY čajevima koje smo pravili na logorskoj vatri. Mislim da to i gledaoci mogu prepoznati i osjetiti gledajući spot. Priča prati bend koji malim kombijem kao 70-ih godina prošlog vijeka putuje na nastup i usput poveze sve na koje naiđu. I na kraju, svi završe na koncertu. Fora je što smo u kombiju, u koji inače staje 7 osoba, povezli njih četiri puta više (smijeh).

BETTY: Kako Kiki piše pjesme?

Kiki: Sve počinje od riječi. Nekada je to stih, strofa, refren, a onda dolazi razrada, melodija, aranžman. Kod mene se rijetko desi da pjesma nastane, kako to neki kažu – u dahu. Više je to jedan proces. Ako radim za druge, onda radim po mjeri, po senzibilitetu izvođača za koga pišem, po onome što njegova publika očekuje u datom trenutku.

BETTY: Kome ste u posljednje vrijeme komponovali „po mjeri”?

Kiki: Aci Pejoviću sam pisao jednu divnu baladu, mada nije bila pisana za njega (smijeh). Pisao sam je za Mihalisa Hadžijanisa, međutim on je u nekim pravnim problemima, tako da uskoro ne planira ništa snimati i onda je ta pjesma došla Aci u ruke. Takođe, dosta pišem za italijansko tržište. Tamo ima jedan jako zanimljiv izvođač, zove se Ligabue, veoma je popularan u Italiji, popularniji od Erosa Ramacotija, puni najveće koncertne prostore već godinama i njemu sam uradio nekoliko pjesama, a takođe i još jednom velikom imenu ne samo italijanske, nego i svjetske muzike, čije ime još uvijek ne smijem da pominjem. Neke od pjesama Pilota će se naći i na tom tržištu, naravno sa tekstovima na italijanskom jeziku, poput „Kada sanjamo”, „Kao da je mesec stao” itd. Slično smo radili prije nekoliko godina i u Grčkoj, sa tamošnjim izvođačima.

BETTY: Kad smo već kod Grčke, je li ponovo vodite članove benda na ljetovanje tamo?

Kiki: Da, kod nas je to radni odmor. Imaćemo dva koncerta na Zakintosu, u to vrijeme tamo je puno naših ljudi, potom idemo do Lefkade. Na tim turnejama izgledamo kao oni bendovi iz hipi ere. Kao da kampujemo (smijeh). BETTY: Jeste li više zaljubljenik u ljeto ili zimu? Kiki: Iako sam rođen u sred zime, 2. januara, apsolutno sam ljetni tip. Ne volim zimu, maglu… Ljeto je za ljudsko biće najljepše godišnje doba.

BETTY: Da se to zaključiti i iz Vaših pjesama. Čest motiv je upravo ljeto…

Kiki: Da, kao Bregoviću mjesec (smijeh). Znate ono kad to Đuro (Branko Đurić, op.a.) karikira.

BETTY: Kako održavate formu, čime se bavite u slobodno vrijeme?

Kiki: Kad god uhvatim vremena – igram tenis. Bukvalno na povratku iz Kanade sam samo otišao do kuće da ostavim stvari i presvučem se, i odmah produžio na tenis jer sam imao dogovoren meč. Čak sam, uprkos umoru i nespavanju jer smo izgubili avion, pa smo u Frankfurtu sljedeći čekali 24 časa, uspio i da pobijedim protivnika. Tenis od čovjeka traži samokontrolu, traži da prvo pobijediš sebe, pa onda onoga sa druge strane mreže. Bogdan Obradović, nekadašnji selektor reprezentacije Srbije, mi je komšija, tako da sam često na terenu sa njim. Njegov teren je blizu mog studija, tako da kad se umorim od sjedenja, idem pravo kod njega. On mene uči da popravim bekend, ja njega kako da svira gitaru (smijeh).

BETTY: Knjige, filmovi… Nađe li se vremena za to?

Kiki: Knjigu sam malo zapostavio zadnjih mjeseci i moram priznati da mi nedostaje. Oči me još uvijek dobro služe. Uprkos godinama ne nosim naočale. Ubijeđen sam da čitanje popravlja vid, da je dobro za oči. Preko ljeta mi je tu i sin, koji inače živi u Rimu, sa njim sam otkrio neke nove TV kanale sa odličnim dokumentarcima u kojima uživam.

BETTY: Šta je misao – vodilja koja Vas već gotovo četiri decenije drži na sceni?

Kiki: Očigledno da ja ništa drugo i ne znam, niti mogu da radim, osim ovoga. Kako mi to nedavno reče Peca Popović: „Vidi prijatelju, 37 godina kad nešto radiš, možeš da budeš i najgori, naučićeš kako se to radi.” Ono što mene drži u muzici je ta komunikacija između ljudi, upoznavanje novih lica, prijateljstva, saradnje… Čini mi se da je to suština života. Rokenrol ti daje slobodu, ali i uzima mnogo toga. Treba biti spreman na to. Život je satkan od dobrih i loših stvari, od pobjeda i poraza. Poraz je tu da nas zamisli, da vidimo šta smo mogli drugačije, bolje. Svaka greška se može i ponoviti, ali i ispraviti. Treba misliti o tome.

.

betty_bih_jul_no53-web-1app
Ja'Whaun Bentley Jersey