betty-magazin-januar-2021-bih-1

Dr. Ranko Rajević,

Ljekar, specijalista interne medicine, osnivač MENSE Srbije i NTC odsjeka za darovite.

DJECI SU POTREBNI KRETANJE I IGRA

 

Broj 95, januar 2021

Dugogodišnji je član i predsjednik Komiteta svjetske MENSE za darovitu djecu i autor niza knjiga koje opisuju posebne sisteme učenja. Za njega mnogi tvrde da je najveći stručnjak u regionu kada je u pitanju odgajanje djece. Ekskluzivno za Betty – dr. Ranko Rajović.

 

Autor: D. Mrdić

BETTY: Kako pristupiti mališanima u ovim danima pandemije? Kako im objasniti ograničenost kretanja, opasnost od virusa?
Dr. Rajević: Kao prvo, djeca imaju više izražen strah za roditelje, nego za sebe. Plaše se šta će da bude sa mamom i tatom, a ne šta će biti sa njima. Djeca vide da se nešto dešava, iako ne znaju baš sve, i ona sklapaju u glavi ko zna kakve priče. Zato im je uvijek bolje objasniti, na način prihvatljiv tom uzrastu. Roditelji kažu: Ne brini, sve će biti u redu! A dijete vidi da nije tako. To stvara stres kod mališana. Djeci treba objasniti da je virus oko nas, da su tu mjere kojima se pokušavamo zaštititi, čemu služi maska, zbog čega ne treba dodirivati neke površine… Svako od nas se mahinalno dotakne po licu između četrdeset i sto puta dnevno. Kako dijete sve shvata kroz igru, treba i ovu situaciju da prođemo na taj način. Recimo, osmislimo neko takmičenje u kome na početku svi imamo po 10 poena. Svako ko se dodirne po licu – gubi jedan poen. Na kraju dana proglašava se pobjednik. Nije tu neophodna bilo kakva nagrada, njima je drago što su pobijedili. Možemo organizovati i sedmično takmičenje, napraviti tabelu gdje se upisuju bodovi. Tako djeca uče brojeve, tabelarni prikaz, aktiviraju pažnju da ne dodirnu lice. Kada, nakon toga odemo negdje van kuće i ako dijete dodirne neku površinu koja je možda kontaminirana, neće dodirnuti lice, zato što je naučeno da to ne čini. Roditelji koji emituju paniku ništa neće naučiti dijete osim da i dijete tako reaguje. Dijete kad počne uviđati svijet oko sebe, pokušava da uradi nešto što rade i drugi. Oni imitiranjem uče. Zato kod djece prvih par godina imamo neurone ogledala. Kada dijete nauči da hoda, onda pokušava da trči. Kada nauči da trči, pokušava da bude brže od drugih. Zašto? Zato što je mozak organ za preživljavanje i dijete pokušava da nauči da bude bolje, a jedino mjerilo su vršnjaci, jer ako je bolje – lakše će preživjeti. Kada dijete nauči nešto novo, dobija biološku nagradu od mozga – endorfin i onda je sretno. To je fiziologija. Dijete kada prohoda, ono se smije. Osjetimo tu sreću. Isto je recimo i kada nauči da vozi bicikl. Zato mala djeca vole da ispituju svoje granice. Taj fiziološki trik trebamo koristiti kada hoćemo nečemu da ih naučimo.

BETTY: Na koji način organizovati taj višak slobodnog vremena kod djece u ovakvoj situaciji?
Dr. Rajević: Dva su problema tu, višak slobodnog vremena ali i manjak kretanja. Imamo dve kategorije: predškolska djeca i školarci. Ako pričamo o maloj djeci, od 3 do 6 godina, njima je potreba za kretanjem jako velika, instiktivna. Znamo da se mozak razvija kretanjem. Okretanjem, prevrtanjem… povezuju se različiti dijelovi mozga, formiraju se nervni putevi i onda dolazimo do situacije da najjača biološka energija, od druge do šeste godine, koja nam je dodijeljena da bismo se kretali – u ovim okolnostima ne bude utrošena. Mi smo radili istraživanje u NTC kampovima, gdje vodimo djecu u prirodu, organizujemo ljetnje učionice. Jedan dan smo mjerili koliko naš predavač pređe kilometara. Od 8 ujutro do 21 sat prešao je 16,5 kilometara. A djeca su bila sa njim, trčala tamo ovamo, penjala se na drveće, što znači da su ona prešla najmanje 20 kilometara. A riječ je o djeci od 5 do 6 godina. To je odlično. Međutim i prije pojave koronavirusa mi smo imali tu pojavu slabog kretanja. Roditelji do treće – četvrte godine djeteta koriste kolica, voze djecu u vrtić ili školu automobilom… I sad odjednom dolazi koronavirus, višak slobodnog vremena i minimalno kretanje. Mi moramo taj višak vremena upotrijebiti za kretanje, pa makar i u stanu. Mi smo na Pedagoškom fakultetu u Kopru, gdje predajem, osmislili poligone i savjete roditeljima šta djeca da rade. Tokom prvog talasa, u martu i aprilu, imali smo dnevne posjete web stranici od 40.000 ljudi (www.ntcucenje.com) . Slobodno vrijeme za predškolce mora biti ispunjeno kretanjem, poligonima. Roditelji, pravite igre za svoju djecu, osmišljavajte načine kako da budu aktivni. Dijete treba da se kreće, rotacija, ravnoteža, akomodacija oka, sve je važno… I za stariju djecu je takođe važno da se kreću, ali i da uče nešto. Već sa pet godina treba ih početi učiti da povezuju informacije, da misle. To se radi kroz metode učenja koje liče na igru. Ako mi očekujemo da će dijete nešto naučiti kroz klasične metode: da sjedi i čita, da ponavlja 4-5 puta, nekoliko dana… od toga nema ništa. Učenje napamet za mozak kao i da ne postoji. To je jako teško učenje. Mozak ima velike rezerve i jako ih je važno uključiti prilikom učenja. Za školsku djecu je važno da provode vrijeme u metodama za učenje koja njima liče na igru, a tokom kojih uče određene lekcije. Na našem sajtu „Vreme za NTC“ ima dosta primjera koji i te kako mogu pomoći i roditeljima i djeci. Djecu treba izazvati da misle, da pokrenu mozak. Poenta cijelog sistema učenja je povezivanje informacija, tj. upotrebno, funkcionlano znanje. Od deset trenutno najtraženijih zanimanja na svijetu, devet nije postojalo prije deset godina. Mi spremamo djecu za zanimanja koja više ne postoje. Dolazimo do pitanja šta je glavna funkcija obrazovnog sistema: da učimo dijete da zna napamet ili da misli? Moramo pokretati misaone procese kod djece. Kod reproduktivne škole jedino je bitan odgovor, a to nije dobro.

BETTY: Može li ovakva situacija, ukoliko potraje, ostaviti veće posljedice na socijalni razvoj djece?
Dr. Rajević: Dijete mora da se druži sa drugom djecom, to je njima instiktivna potreba isto kao i ljudima. Mi smo bića koja zahtijevaju prisustvo drugih osoba. Obaveza roditelja je da nađu nekoga ko će brinuti o djeci ukoliko to oni ne mogu tokom cijelog dana, zatim da omoguće djeci da se igraju sa vršnjacima. Zašto se dijete ne bi igralo u parku, ili na nekoj livadi sa drugom djecom? Dijete mora da ima komunikaciju. Na sreću, djeca još uvijek idu u školu, nadam se da to epidemiološke prilike neće poremetiti. Ono što je važno napomenuti roditeljima u ovoj situaciji – dijete često može biti asimptomatski prenosnik virusa, tu treba biti posebno oprezan.

BETTY: Djeca su danas okrenuta modernim tehnologijama koja često vode u otuđenje. Šta savjetujete roditeljima na tom planu, kako da se postave, na koliko da ograniče upotrebu interneta?
Dr. Rajević: I ovdje treba govoriti o dvije grupe. Kada je riječ o predškolcima – njima računari nisu potrebni. Roditelji ne smiju dozvoliti pretjeran pristup novim tehnologijama. Starijima je nekada lakše da djetetu daju mobilni telefon, laptop, video-igre, TV sa 20 kanala, nego da mu posvete pažnju… No, to nije rješenje. Potreba djeteta je kretanje. Može dijete zajedno sa roditeljima pogledati neki porodični film ili može pola sata da provede na telefonu, ali roditeljskom, uz kontrolu sadržaja. Sve preko toga nije dobro. Što se tiče školske djece, oni već imaju online nastavu, tako da zbog školskih obaveza provode nekoliko sati dnevno na računaru. Ako mu pored toga dozvolimo da na računaru, zabave radi, provede još par sati – može nastati velika šteta. Istraživanja pokazuju da pretjerana upotreba modernih tehnologija uz sjedeći stil života, dovodi do smanjenja nekih regija velikog mozga. Ako su kod djeteta smanjene bazalne ganglije, hipokampus, to može dovesti u budućnosti do smanjenja kongitivnih sposobnosti. Roditelji moraju da shvate – to što sebi uradimo kao pomoć i smirimo dijete na par sati – sutra će izrasti u veliki problem. Tu se javlja još jedan generacijski problem – hiperpažnja. Naša djeca imaju slabu koncentraciju. Uče petnaest minuta i gotovo. Ne mogu više. Onda prave pauzu pola sata. Odrasli mogu čitati knjigu i nekoliko sati, to im ne predstavlja problem, jer imamo duboku pažnju, dok to današnja djeca nemaju. Stoga moramo u periodu kada se mozak kod djeteta najviše razvija, do treće, pete, sedme godine – da aktiviramo tu duboku pažnju. Zbog toga sam ja protiv video-igrica, telefona i slično. Tu stotine slika u sekundi ulazi u mozak. Mozak mora da ih obradi, a nema vremena za to i onda nema duboke obrade, sve je plitko, površno i tako dolazimo do te hiperpažnje. Dijete primeti sve oko sebe, ali nema koncentraciju. Može da igra video-igru par sati, ali ne može da uči, jer je mozak naučen da prima stalno ubrzane slike. Nažalost, mozak ne napravi uvijek ono što mi hoćemo, nego ono što nam treba. Kako mozak zna šta nama treba? Ono što koristimo! To roditelji treba da shvate: video -igre su biološki nepotrebne djetetu, posebno ne više od pola sata dnevno, jer onda imamo pojavu te hiperpažnje. Stoga te moderne tehnologije trebamo mijenjati tradicionalnim igrama za duboku pažnju, poput „Ne ljuti se, čovječe“, „Jamba“, šaha… Najbolja igra za duboku pažnju je šah, ali malo djece ga voli. Zbog čega? Izgubi sve figure i na kraju bude matirano od svih, od mame, tate, dede i onda dijete gubi samopouzdanje. Što bi igralo bilo koju igru u kojoj ne može da pobijedi. Djeca vole da pobeđuju. No, ako ga pustimo da pobijedi, učinili smo još gore. Šta je najbolje u tom slučaju? Pa, neka igraju sa vršnjacima. Prije nekog vremena u okviru jednog projekta EU – Erasmus napravili smo igru za duboku pažnju. Bazirana je na šahu, ali sa 6 bijelih i 6 crnih figura – top, konj i lovac. Figure se ne jedu međusobno, nego jedu sličice. Na tabli je 21 sličica i ko odnese najveći broj njih, pobijedio je. Niko u toj igri ne gubi katastrofalno i svi misle i kada izgube da su bili nadomak pobjede. To ih motiviše da igraju ponovo. Za tu igru smo dobili i nagradu. Ne tjerajte djecu da gledaju TV, morate pronaći vremena za njih. Od druge do pete godine djeca trebaju igre za duboku pažnju, da im mozak analizira, prihvata, pravi nervne puteve… Recimo, dijete na prozoru posmatra pticu kako slijeće i jede zrnevlje. Djetetu je to glavni događaj tog dana. Odrasli bi to tek usput primjetili. Dječji mozak je u procesu saznavanja, sve gleda drugačije. Njemu treba vrijeme da to vidi i da shvati šta se to desilo. Zato je dijete stalno u čudu, sve mu je novo. Tu sve vrijeme rade dopamin i endorfin. I sada zamislite, neko mu da video-igru sa 100 slika u sekundi. Šta ono tu može vidjeti i shvatiti?

BETTY: Mnogo je nedoumica među roditeljima, a jedna se tiče i uzrasta u kojem dijete treba da otpočne učenje nekog stranog jezika. Često su roditelji koji upišu djecu u školu stranog jezika sa 2 ili 3 godine izvrgnuti podsmijehu… Kakav je vaš stav po tom pitanju?
Dr. Rajević: Dijete može da uči jednu ili dve stvari koje voli, koje ga privlače, ali na silu ne treba ništa. I strani jezici se uče kroz igru. Greška je ako dijete ide na 4-5 aktivnosti. Ono je onda sluđeno, ne zna gdje će prije. Dijete mora imati svoje vrijeme da misli. Dječiji mozak radi brže nego naš. Ako mozak radi brže, to znači da je vrijeme usporenije. Djetetu izgleda da jedan dan traje 48 sati. Za dijete do 5-6 godina je najvažnije da bude spretno i okretno i ako može da bude mršavo. To govori da su regije mozga dobro povezane. U jednom vrtiću smo pravili istraživanje i došli do rezultata da 60% djece do 4 godine ne mogu da skoče unazad. Jednostavno – ne znaju. A dijete koje ne zna da skoči unazad vrlo vjerovatno u školi neće baš najbolje shvatati matematiku, neće razumjeti oduzimanje. To roditelji treba da znaju. Nervni putevi se razvijaju u pokretu, lijevo – desno, gore – dolje. Ako nema nervnih puteva, nema ni misaonih procesa. Imaćemo kongitivne ispade. Zato je zadatak roditelja da djeca budu spretna i okretna, da misle i povezuju…

BETTY: Zbog čega fizičko kažnjavanje nije ni u kom slučaju prihvatljiva opcija, a koliko je štetna druga krajnost – apsolutno povlađivanje djetetovim zahtjevima?
Dr. Rajević: Fizičko kažnjavanje nije dobro ni u kom slučaju. Dijete to pamti cijeli život. Ali, ako je dijete malo, a roditelji ga kažnjavaju, to dijete će kada odraste isto tako kažnjavati svoje dijete, jer tako je naučeno. Sa djecom treba razgovarati. Ne povlađivati im. Ako dajete djetetu sve što poželi, ono neće imati granice. Zahtijevaće sve odmah i sad. Onda to dijete gubi samopouzdanje. Sve mu je dozvoljeno, sve može u kući, ali među vršnjacima ne može. Stoga tu svoju negativnu stranu ispoljava kod kuće. U pubertetu već možete očekivati da to dijete maltretira roditelje. Prag tolerancije – nula. Frustracija – visoka. Sa djecom je najvažniji razgovor, razumijevanje, strpljenje, ljubav. Samo tako nećemo pogriješiti.

BETTY: Sa dolaskom koronavirusa jedna od riječi koja se najčešće čuje je imunitet. Griješimo li čuvajući djecu dok su mala kao pod staklenim zvonom?
Dr. Rajević: Imunitet se razvija u interakciji sa okolinom. Šta ukoliko je sterilno okruženje? Kako će se imunitet razviti? Dijete mora provoditi vrijeme u parku, u šumi, na livadi, dodirivati lišće, zemlju… Kažu roditelji – Nemoj prljavim rukama uzimati bombonu! Pa, šta će mu biti? Ne treba pretjerivati. Djeca moraju biti u kontaktu sa okolinom kako bi se razvijali i mentalno i fizički, ali i zdravstveno.

BETTY: Razvodi su sve češći. Kako organizovati roditeljstvo da u toj situaciji bude sa što manje loših posljedica po dijete?
Dr. Rajević: Nažalost, broj razvoda je u stalnom porastu, a dijete treba imati i mamu i tatu kao kontrategove za normalan razvoj. Ako su roditelji već razvedeni, trebaju naći neku snagu u sebi da održe osnovnu komunikaciju zbog djeteta. U redu – ne mogu skupa, razvedeni su, ali onda bar da se napravi neka normalna komunikacija zbog djeteta. No, svjedoci smo da neki roditelji svoje probleme i frustracije rješavaju preko djetetovih leđa, ucjenjuju bivšeg partnera, a dijete trpi. Razvoda će biti sve više jer nove generacije imaju sve niži prag tolerancije. Ne mogu da trpe, nema kompromisa. Zato je dječja igra sa vršnjacima važna, to prilagođavanje grupi… Toga je, nažalost, danas sve manje. Djeca nam neće znati šta je kompromis, šta znači malo popustiti, naći neko bolje rješenje… Stoga su nove generacije sve manje tolerantne, a brakovi sve kraći i biće sve više razvoda, što svakako nije dobro za djecu. Okruženje koje utiče na inteligenciju se jako brzo mijenja, što znači da roditeljstvo postaje sve ozbiljniji zadatak. Prije pola vijeka je bilo – kakvi su roditelji, takvo je i dijete! Okruženje se polako mijenjalo, djeca su bila u dvorištu, sve je imalo smisla. Okruženje presudno utiče na razvoj mozga djece, a ono danas nije ni malo slično onom od prije pola vijeka, što znači da roditelji danas i te kako moraju voditi računa o djeci, posebno tih prvih 5-6 godina, dok se mozak i obrasci ponašanja formiraju. Uz puno strpljenja, ljubavi, razumijevanja i poštovanja osnovnih razvojnih potreba djeteta, neće pogriješiti.

intervju-maj-d-enan-aplikacija