casopis-bolero

Mišo Bartulica, grupa Bolero

Ostati svoj do kraja

Broj 84, januar 2020

Ime su dobili po poznatom Ravelovom djelu, mada su tematski od samog početka bili oslonjeni na slovensku kulturu. Sa samo dva izdata albuma smatrani su jednim od najboljih rock bendova u bivšoj Jugoslaviji. Nakon nemilih događaja tokom 90-ih godina prošlog vijeka, koji su ih udaljili od muzike, ponovo su se okupili u nešto izmijenjenom sastavu i publici obećavaju novi album, na tragu pjesama Jelena, O Jesenjinu, Galebovi, Misli na mene… Ekskluzivno za BETTY – Mišo Bartulica, grupa Bolero.

 

Autor: D. Mrdić

 

BETTY: Ko danas čini grupu Bolero, kakve promjene u personalnom smislu je pretrpjela grupa u međuvremenu?

Mišo: Prošlo je mnogo vremena od našeg posljednjeg albuma, u međuvremenu neki od članova grupe su prerano otišli na onaj svijet. Prvo nas je napustio bubnjar Zoran Grabovac. Dugo vremena Graba je živio i radio u Pragu, tamo se i razbolio i vijest o njegovom odlasku nas je beskrajno ganula. Krajem 2018. zauvijek je otišao i naš Nedžad Hadžić – Nećko, klavijaturista. Na bubnjevima nam je danas talentovani, mladi David Mihaljević, dečko koji je završio studije na Berkliju. On živi paralelno u Livnu i Frankfurtu, često je i u Bostonu, ali nađe vremena za bendovske obaveze sa Bolerom.

 

BETTY: Bolero je, osim po melodijama i tekstovima, bio prepoznatljiv i po vokalu. Ko je danas pjevač u grupi?

Mišo: Mile Anđelić je bio jako specifičan vokal, po karakteru vjerovatno jedan od pet najboljih u bivšoj Jugoslaviji, ta kombinacija mog autorskog rada i njegovog glasa bila je tajna našeg uspjeha. Dugo smo pokušavali pronaći način da nastavimo saradnju, međutim on sada živi u Bazelu, vodi ozbiljan posao i nismo uspjeli spojiti našu želju sa njegovim mogućnostima. Na njegovom mjestu je Antonio Popović Toni. Riječ je o sjajnom pjevaču, njegove vokalne performanse su jednake Miletovim, što je bilo neophodno da bismo zvučali onako kako je publika navikla od nas. Iskreno, teško je bilo pronaći zamjenu za Mileta. Dugo je trajala potraga. Uskoro izlazi novi singl, pjesma se zove Avatarov grijeh i najava je našeg trećeg studijskog albuma na kome će Toni pokazati sve svoje kvalitete.

 

BETTY: Šta će publika moći da čuje na novom albumu Bolera?

Mišo: Mi sada pokušavamo spojiti prošlost sa budućnošću, napraviti taj neki muzički most, a ne izgubiti sebe. U međuvremenu se na tržištu pojavila naša kompilacija odabranih pjesama, prva zvanična, s obzirom da su do sada pirati izdali nekoliko njih. Uskoro će izaći i druga, a nakon toga novi album. Svi koji su čuli nove pjesme koje pripremamo, kažu da je to Bolero samo na jedan malo drugačiji način, u produkcijskom smislu. Možda ja i ne znam raditi drugačije. Meni je intonacija jako važna. Često sam znao birati C-mol, koji je jako težak, šopenski… Jelena je u C-molu, Sjećanja takođe. C-mol daje neku boju koju ne pronalazim u drugim akordima.

BETTY: Sa samo dva izdata albuma ubrajali su vas u 10 najvažnijih grupa na prostoru bivše Jugoslavije. Nosi li to dodatnu odgovornost sada, kad spremate nove pjesme?

Mišo: To nam je samo kompliment. Nisam se odrekao nijedne pjesme koju smo snimili. Možda bih neke produkcijski danas uokvirio drugačije, ali iza svake čvrsto stojim. Nismo se vodili pričom – imamo jednu dobru pjesmu, biće hit, ostale nisu važne, hajde samo da popunimo album. Jednostavno, naši albumi su bili konceptualni, svaka pjesma je imala svoje mjesto i razlog nastanka. I taj novi, koji pripremamo, takođe će imati konceptualnu priču. Sigurno da jeste odgovornost nakon niza godina nastaviti tamo gdje smo stali, ali vjerujem u naše nove pjesme.

 

BETTY: Je li istina da je Mladen Vojičić Tifa bio jedan od pretendenata na mjesto pjevača u Boleru?

Mišo: Jeste, ali tamo početkom 80-ih godina prošlog vijeka, kada smo mi od grupe drugara koji sviraju počeli prerastati u muzički bend. Mi smo gotovo pet godina vježbali prije nego smo došli do pjesama za prvi album. Mogli smo mi to snimiti mnogo ranije, ali sam osjećao da tu nešto nedostaje. Tada smo bili u potrazi i za pjevačem, a s obzirom da su pjesme bile zahtjevne vokalno, Tifa je bio jedan od potencijalnih članova grupe. Mi smo se privatno družili, dolazio je na naše probe, međutim u to vrijeme on je čak razmišljao da digne ruke od muzike, a onda je došao Goran Bregović i pozvao ga u Bijelo dugme. Kod nas je u tom trenutku uskočio Mile Anđelić. Ostalo je istorija…

 

BETTY: Jeste li svjesni koliko su vaše pjesme popularnije od same grupe? Mnogi ih znaju, pjevaju, ali nemaju predstavu o tome ko su njihovi autori i izvođači…

Mišo: Vremenom smo spoznali to. Publika na koncertima pjeva čak i one pjesme za koje smo smatrali da su sporedne na albumima. Često nam na nastupima traže recimo pjesmu Sama, koja je bila posljednja na albumu. Pretekle nas jesu zato što su postale poznatije od nas i to mi je drago, jer mi se muzikom bavimo zbog muzike, a ne radi popularnosti.

 

BETTY: Početkom devedesetih grupa Bolero je prestala da postoji, a vi ste gitaru okačili o klin. Kako pamtite te godine?

Mišo: Napisao sam jednu pjesmu, ona odslikava osjećanja koja sam nosio tih godina. I Dispertango koji smo snimili sa Radetom Šerbedžijom se odnosi na ono što smo nekada živjeli. Čak ni riječ dispertango ne postoji, to je neka moja kovanica, nastala od disperzija – raspršivanje i tango – ples koji simbolizuje strast.

 

BETTY: To je druga pjesma na kojoj ste sarađivali sa Šerbedžijom. Kako je došlo do vašeg poznanstva i saradnje?

Mišo: Upoznali smo se u Sarajevu, 80-ih godina prošlog vijeka, gdje je gostovao sa jednom predstavom. Predstavio sam mu tu svoju ideju O Jesenjinu, on se oduševio i onda sam ja otišao kod njega u Suboticu, gdje smo se družili sigurno 10-ak dana i snimili taj intro, sa kojim počinje i ova naša prva kompilacija. On je postao bukvalno dio grupe. Često kada je u prilici, dođe na naše koncerte i aktivno učestvuje u njima. Dispertango je samo logičan nastavak te priče.

 

BETTY: Koliko je za muziku koju stvarate krivac porodični background? Vaš otac je takođe bio muzičar…

Mišo: Imam jedan snimak zabilježen na običnom kasetofonu, nekada u pola noći, gdje moj otac pjeva jednu starogradsku temu. Upravo sa time počinje jedna naša nova pjesma. Htio sam tako da uporedim ljubav nekada i danas. Pjesma se zove Ljubov, na ruskom. Moj otac je jako uticao na mene na emotivnom, više nego na muzičkom planu.

 

BETTY: U periodu pauze sa Bolerom, snimili ste i jedan solo album. Neke od pjesama sa tog albuma izvodite i na koncertima Bolera. Planirate li ih ponovo snimiti?

Mišo: Jednu smo već snimili, zove se Bosna u basni. Ja sam taj album Ludnik snimio da se emotivno očistim, poravnam, da dođem sebi nakon svih tih suludih godina. Neke od njih sigurno ćemo u budućnosti snimiti u novim aranžmanima, da ih sačuvamo u pravom obliku, kako bi i trebale da zvuče. Kapi kiše i miris nedjelje snimamo sa balalajkom i sa Banjalučkim horom, takođe.

 

BETTY: U tom periodu kada niste svirali, čime ste se bavili?

Mišo: Teška su to vremena bila, jedno vrijeme sam išao u inostranstvo da sviram, čak sam pola godine svirao i na svadbama, nakon čega mi je trebalo punih osam godina da se vratim sebi, u normalno stanje. Shvatio sam da mi je to bila velika greška. No, moralo se od nečega živjeti, hraniti porodicu. Jedan period života sam se bavio i ugostiteljstvom, često sam znao i zasvirati za svoje goste, sve u želji da ostanem i opstanem ovdje.

 

BETTY: Koja pjesma Bolera Vas emotivno najbolje opisuje?

Mišo: Najviše sam vezan za pjesmu Koščate ruke. Često se zapitam kako sam to komponovao, kako sam spojio harmoniku, balalajku, električne gitare. Čini mi se da to ne bih mogao ponoviti, mada stalno težim ka tome.

 

BETTY: Za pjesmu Jelena postoje brojne urbane legende kako je nastala. Šta je prava istina?

Mišo: U toj pjesmi nema ničeg ličnog, mada se dugo pričalo kako je to moja životna priča, kako me je majka nakon rođenja napustila, kako se nikada nismo sreli i kako je pjesma zapravo posvećena njoj. No, to nije istina. Jednostavno sam upijao osjećanja i priče ljudi oko sebe, sublimirao ih i pretakao u pjesme. Pjesma je zaista posvećena onima koji nisu imali priliku da upoznaju svoje roditelje, ali nije autobiografska. Moja majka je još uvijek živa, nije me ostavila nakon rođenja i često se ljuti kad negdje pročita takve tekstove u novinama. No, možda bez tog tragičnog momenta iz konteksta ta pjesma ne bi ni bila toliko popularna, ko zna…

 

BETTY: Pjesme grupe Bolero protkane su poezijom. Koliko čitate i šta najčešće?

Mišo: U tom kontekstu sam jako površan, jednostavno čitam samo ono što me zanima ili što pretpostavljam da bi me moglo zanimati. Često me muči pitanje: kako sve pročitati, a opet ostati svoj? Ne izgubiti svoj izraz, svoju posebnost. Jesenjin mi je bio bolna tačka. Nikad nisam uspio shvatiti kako je jedan pjesnik sela mogao imati jedan tako širok i napredan pogled na svijet. Kada sam snimao pomenuti recital sa Šerbedžijom, on mi je poklonio knjigu i rekao: Jesenjina treba izbaciti iz utrobe, inače nećeš moći dalje.

 

BETTY: Kako se najbolje odmarate?

Mišo: Sam sa sobom i sa svojim istinama. Volim piti kafu sam, provesti neko vrijeme u razmišljanju.

 

BETTY: Kako bi glasio Vaš životni kredo u nekoliko riječi?

Mišo: Ostati svoj do kraja, jer to je jedini način da budete i mentalno, ali i fizički zdravi.

 

intervju-maj-d-enan-aplikacija