betty-magazin-bih

RADE ŠERBEDŽIJA

Do posljednjeg daha

Broj 71, januar 2019.

Prvo se dokazao kao glumac, da bi po nagovoru svog prijatelja Arsena Dedića počeo i da pjeva. Pisanja se dohvatio kada je pjesma postala tijesna za sve ono što je htio reći. A uvijek ima da kaže mnogo o ljudskosti, pravednosti, ljubavi, prijateljstvu i mnogim drugim temama. To što nije znao i htio da ćuti, natjeralo ga je da devedesetih godina prošlog vijeka sreću prvo potraži u Londonu, a potom i u SAD. Danas je najpoznatiji balkanski glumac u svijetu, koji svaki slobodan trenutak iskoristi za pjesmu i druženje sa dragim ljudima. Nekoliko takvih trenutaka odvojio je i za nas. Ekskluzivno za BETTY – Rade Šerbedžija.

 

Autor: D. Mrdić

 

BETTY: Nova je godina, Rade, šta ćete poželjeti ljudima Balkana u 2019. godini?

RADE: Mir, sreću, nadu, strpljenje, dobru energiju koju ovaj narod ima. Ovdje ljudi imaju to, nisu beznadežni, jaki su, vjeruju u bolje sutra koje jednom mora da dođe.

BETTY: Prošlu godinu završili ste koncertima u Beogradu i u još nekoliko gradova Srbije.

RADE: To je već postalo tradicionalno. Ovog puta, pored Beograda, nastupali smo još i u Nišu i Čačku.

BETTY: Šta za Vas znače ovi muzički nastupi?

RADE: Ja sam koncertno postao aktivniji devedesetih godina. Do tada sam tu i tamo nešto snimao, i to po nagovoru Arsena Dedića. No, kada sam prestao da se bavim pozorištem na svom jeziku i kada sam 1992. otišao u London, gdje sam se uglavnom bavio filmom, osjetio sam da mi jako nedostaje takav nastup pred našom publikom. To je zapravo glavni razlog zbog kojeg sam se ja okrenuo muzici. U tim pjesmama i na tim koncertima sam slao neke poruke za koje sam smatrao da su važne da se prenesu. Zapravo, zadatak svakog čovjeka koji se bavi javnim pozivom, a posebno umjetnošću, jeste da pozitivnom energijom dâ doprinos miru. U početku su to bili koncerti isključivo sa mladim pijanistom iz Ljubljane, mojim prijateljem Jurijem Ivanušičem koji je, uz mog sina Danila, tada činio bend. Nakon toga sam se preselio u SAD, gdje sam se upoznao sa Miroslavom Tadićem sa kojim sam prvo postao prijatelj, a potom i saradnik. Na tim našim druženjima on bi svirao gitaru, ja pjevao. Vremenom se nakupilo tih naših pjesama, tako da smo jedan dan rekli – „Zašto mi ne bismo snimili album?!” Tako smo snimili jedan, potom drugi, na kraju i treći. Kada radite sa Miroslavom, onda to morate ozbiljno shvatiti, dok je meni muzika uvijek bila nešto sporedno. Paralelno sa tim, sve vrijeme je tu bio i Vlatko Stefanovski, sa kojim nastupam još od mladih dana, čak sam bio gost i na prvom velikom koncertu grupe Leb i sol u Zagrebu. Kada sam se prije sedam godina preselio iz SAD u Rijeku, s obzirom na to da je Miroslav ostao tamo, ja sam ponovo okupio bend Zapadni kolodvor sa kojim izvodim te pjesme. Zbog obaveza na filmu, nemam mnogo vremena za koncerte, ali kad god ugrabim neku pauzu, gledam da je iskoristim za to.

BETTY: Kakve poruke danas prenosite muzikom?

RADE: Uvijek je to kod mene vezano za dva čovjeka. Jedan je Tin Ujević, hrvatski pjesnik, i njegovo Pobratimstvo lica u svemiru, a drugi Mitja Karamazov. Često se sjetim one scene kada je Mitja Karamazov u zatvoru i kad dolazi Aljoša da ga posjeti, a on kaže: „Aljoša, brate moj, pronašao sam u sebi novog čovjeka. Stojim tu, kraj prozora i gledam kroz rešetke dok snijeg pada. Jedan čovjek prolazi po tom snijegu. Gledam u njega iz ove svoje perspektive i mislim – Gledaj, Boga ti, pa taj čovjek je isti kao ja. I on ima srce kao ja, i on misli da je centar svijeta kao ja. Ne znam tog čovjeka, a mi smo zapravo braća. Mi smo isti.” I ja razmišljam o tome najviše, o tome da smo svi jednaki. Neko bude slavan, neko manje slavan, neko prođe neslavno, ali svi smo isti, svi imamo srce koje isto kuca. Ja želim da vjerujem u takav svijet. Žao mi je što vidim da ne živimo jednako i zbog toga sam zakleti socijalista. Želim svijet bez nepravde, bez gladnih, bez nesreće, bez rata…

BETTY: Zašto ste turneju nazvali Meni se, dušo, od tebe ne rastaje?

RADE: To je stih iz pjesme Džonija Štulića za koju sam ja uradio rimejk prije par godina. To je, ustvari, čežnja za tim jednim divnim momkom, prekrasnim muzičarem i čovjekom, sa kojim sam se intenzivno družio osamdesetih godina prošlog vijeka. Znali smo tako satima da se šetamo bez progovorene riječi iako je on izuzetno brbljiv čovjek. Kada sam 1989. godine u Zagrebu režirao predstavu Hrvatski slavuj u kojoj sam i igrao lik Miroslava Krleže, Branimira sam zamolio da mi napravi pjesmu za taj komad. On je za tu predstavu snimio upravo Meni se, dušo, od tebe ne rastaje koju sam ja, eto, ponovo vratio na scenu nakon toliko godina.

BETTY: Na ovim koncertima gost Vam je bio Damir Urban. Odakle ta saradnja?

RADE: Meni je u životu veoma važno prijateljstvo. Kao što sam nekada prijateljevao sa Džonijem, iako on danas tvrdi da to nije istina, tako sam bio drugar i sa svojim studentom Darkom Rundekom. Nas dvojica smo zajedno čak osnovali i jedan teatar koji se zvao Akteri. Skupa smo režirali i predstavu Kažu da je sova nekad bila pekareva kći. Tako isto kad sam došao u Rijeku, upoznao sam se sa Damirom, kada sam tamo, viđamo se skoro svakodnevno i to je logično da ga pozovem za gosta.

BETTY: U Rijeku, odnosno na Brione, često dolaze i Vaši prijatelji iz svijeta filma. Kako oni reaguju na to podneblje?

RADE: Mnogo bolje nego što je Rijeka reagovala na mene. Ne želim sada previše da pričam o tome, to ću da objasnim u jednom ozbiljnijem spisu. Objasniću svoje razočarenje Rijekom, svim onim što se događalo nakon osnivanja te naše Akademije tamo. Kod Lenke i mene na Brione dolazili su i Anđelina Džoli i Vanesa Redgrejv, koja je tamo kao domaća već godinama, Amanda Plamer, Anet Bening, kojoj je moja Lenka režirala Medeju u Los Anđelesu. Ona je na Brione dolazila četiri, pet puta inkognito, da uživa i odmara se. Dolazio je i Ralf Fajns, koji se zaljubio i u Beograd i u Jadran. Ralf je sa svojim pozorištem na Brionima izveo Ričarda III u kome mu je partnerka Vanesa Redgrejv. Nedavno sam imao prilike i da ga gledam u predstavi Kleopatra koja je fantastična. Prvi put sam gledao pravog Antonija. Uvijek reditelji Antonija i Kleopatru stavljaju u neke romantične okvire. Ma nije to romantična priča, već priča o jednom hrabrom vojskovođi, opasnom čovjeku i jednoj suludoj kraljici. Vrlo vjerovatno ćemo Ralf Fajns i ja uskoro da zaigramo skupa u jednom pozorišnom komadu koji će da režira Lenka Udovički.

BETTY: Kakav je Vaš odnos prema stanju na Balkanu?

RADE: Trenutno uopšte ne želim da razmišljam o tome. Mnogo je ljudi koji su me podržavali u mojim idejama. Mnogo više nego ovih koji me napadaju. Samo su ovi drugi glasniji. Od takvih nemam razloga da se branim.

BETTY: Otkuda šešir kao Vaše vizuelno obilježje kroz život?

RADE: Postoje dva razloga za to. Jedan je to što sam odrastao u Vinkovcima u Slavoniji, gdje sunce udara ravno u glavu. Tu mladići već od svoje 16. godine, kada im glave narastu toliko da mogu da nose očeve ili ujakove šešire, kradu te šešire i stavljaju na svoje glave. A drugi je taj što sam kao mlad dečko obožavao kaubojske filmove. Poslije, kada sam odrastao, nastavio sam da nosim šešir jer su mi govorili da mi dobro stoji (smijeh). Toliko sam se navikao na šešir da bez njega nigdje ne idem.

BETTY: Gdje se nalazi šešir koji Vam je poklonio Miroslav Krleža?

RADE: Iza sedam gora i sedam mora, na sigurnom, kod jednog mog prijatelja. Ponekad odem do njega, uzmem šešir, kao što sam Krleži i obećao, i prošetam ga javno na nekim važnim mjestima. Taj borsalino ima svoju priču. Jednom me je pitao šta želim da mi ostavi kad umre. Rekao sam mu: „Vi nemate ništa, Vi ste socijalistički pisac.” On kaže: „Imam slike, imam autorska prava, imam novaca.” Kažem ja: „Taj mi borsalino ostavite.” „Šta će ti to?”, upita me. „Da ga nedjeljom prošetam Trgom republike.” Na to se samo nasmijao. Ja sam na taj razgovor i zaboravio, da bi me par godina nakon njegove smrti zvali da mi kažu da u Krležinom testamentu pod brojem pet piše: Dajte Radu Šerbedžiji moj borsalino.

BETTY: Ove zime očekuje se druga sezona serije Strange angel priče o Džeku Parsonsu, naučniku pod okriljem okultiste Alistera Kroulija, u kojoj i Vi igrate. Šta možemo da očekujemo u nastavku?

RADE: Mislim da je to jako interesantna serija. Uživao sam snimajući je. Igram profesora na Fakultetu tehničkih nauka u Pasadeni. On je Židov, a ja sam insistirao da to bude Židov iz Beograda, s obzirom na to da je pozitivna ličnost, barem malo da promijenimo sliku o ovom prostoru u svijetu. I nisam slučajno insistirao na tome. U Beogradu je u to vrijeme bila jedna od najvećih jevrejskih zajednica u ovom dijelu svijeta. U toj seriji mladi studenti maštaju da naprave raketu. Sve je bazirano na istinitoj priči o avanturisti Džeku Parsonsu, koji je sanjao da napravi raketu kojom će otići na mjesec. Krajem januara idem u Los Anđeles, gdje do juna snimamo deset novih epizoda. Biće zanimljivo, obećavam.

BETTY: Da se nije desilo to što se na Balkanu desilo devedesetih godina prošlog vijeka, da li bi Rade ikada poželio da ode u Holivud i da se oproba tamo?

RADE: Definitivno nikada. Još kao mlad glumac imao sam ponude da odem preko bare. Dušan Makavejev me je zvao da igram glavnu ulogu u Slatkom filmu i onda u zadnjem času francuski sindikat glumaca se pobunio, nisu dopustili da jedan stranac igra glavnu rolu. U to vrijeme smo Ljubiša Ristić i ja i naš KPGT imali uspješnu predstavu koja se prikazivala u SAD i Australiji. U Australiji je čak i ekranizovano naše Oslobođenje Skoplja, dobio sam i nagradu za najboljeg glumca i onda mi je producent filma rekao da imam poziv za ostanak tamo. Uslovi su bili fantastični, trebalo je samo da usavršim engleski jezik. Međutim, Žika Pavlović me upravo tada pozove na snimanje svog novog filma i tu nije bilo dileme. Jer Žika je za mene bio najveći.

BETTY: Snimili ste popriličan broj duetskih pjesama. Kako Vas nagovoriti na duet?

RADE: Pa, to radim samo sa prijateljima, snimao sam sa Arsenom Dedićem nekoliko njih, zatim sa Kemalom Montenom, sa Majom Tatić. Samo prijateljstvo može da me motiviše za takav vid saradnje.

BETTY: Je li Rade danas više pisac, muzičar ili glumac?

RADE: Moja supruga Lenka mene najlakše demistifikuje. Poslije Dragana Nikolića, Lenka ima najviše dara za humor, sve za tren pretvara u štos, u priču. Jedanput su me hvalili kako sam nešto dobro otpjevao, a ona kaže: „Ma, on vam je tako dobar glumac da odglumi kako zna da pjeva.” Ja i svoju djecu i svoje studente učim da profesiju ne shvataju doslovno. Dosadno je kada nešto doslovno shvatite. Drugo je kada ste hirurg, kada od vas zavisi nečiji život, ali gluma je zapravo jedna lepršavost. Dobar si ako si interesantan kao čovjek. Tada si dobar glumac. Više niko i ne gleda da li ćeš nešto bolje ili lošije naglasiti, da li ćeš nešto izvesti osrednje ili bravurozno, ljudi vole čovjeka, vole njegovu osobenost i po tome se pamte glumci. U svakom od mojih prijatelja za koje znam da su veliki glumci mogu da pronađem hiljadu mana, jer ja ih znam, ali to nešto posebno što imaju, to ih čini vrijednim. Tako ja i svojim studentima govorim da se bave više životom, da istražuju razne vještine, znanja. Kada je riječ o ozbiljnom teatru ili fimu, on traži i ozbiljnog glumca.

BETTY: Miljenik ste ženske publike…

RADE: To je uzajamna ljubav. Žao mi je što nedostaje velikih ženskih uloga u istorijskim komadima. To je stvar istorijskih okolnosti koje su vijekovima bile nepravedne prema ženama. Možda ja neću da doživim, ali doći će vrijeme kada će žene da preuzmu svijet i da ga povedu u spasenje.

BETTY: Kako se osjećate kada danas, nakon toliko godina, ponovo izvodite Ne daj se, Ines?

RADE: Pa nikada je ne izvodim sam, uvijek je to skupa sa publikom. Nije bitno kako ja to izgovaram, bitno je da te riječi idu od mene, koji sam dio Arsena Dedića, koji je opet dio mnogih mladosti. Mnogo djevojaka mi je prišlo posljednjih godina sa riječima – „Ja sam po Vašoj pjesmi dobila ime Ines.” Postoje te neke pjesme poput Bacila je sve niz rijeku, ili Sve će to, o mila moja nakon čijih prvih stihova svima zatreperi srce. Nemam nostalgiju te vrste, ali želim da kažem da je to nešto što je ušlo u naše živote, nešto što je kolektivno pamćenje.

BETTY: Koga od mlađih kolega glumaca izdvajate kao posebnog?

RADE: Ja imam jedan problem – ne gledam mnogo filmove. Posebno ne gledam filmove u kojima sam ja glumio. To je znao i Žika Pavlović i moj sin Danilo i onda, kad se pojavi neki dobar film, oni insistiraju – „Ovaj film moraš da vidiš!” Nisam ja sad neka tamo filmska neznalica, gledao sam mnogo dobrih filmova, ali nisam filmofil. Ima nekih ljudi koji su veliki glumci, a ja ih nikada nisam gledao.

BETTY: A predstave?

RADE: To tek ne gledam. Čuli ste za Branka Gabelu? To je čuveni reditelj koga ja, nažalost, nisam upoznao, umro je 1962. godine. Elem, njega su jednom prilikom pitali zašto ne gleda predstave svojih kolega. A on kaže: „Jeste li vi ikada vidjeli skretničara koji cijelu noć radi naporno, pušta vozove i nakon smjene, umjesto da ode da spava, on svrati da gleda drugog skretničara kako to isto radi?” Ja ne volim mnogo da se družim sa pozorištem i sa filmom. Ja se družim sa sportistima, sa običnim svijetom, moji prijatelji su nepoznati široj javnosti.

BETTY: Zašto?

RADE: Zato što više volim život nego iluziju.

BETTY: Između evropske i holivudske kinematografije kome dajete prednost?

RADE: Pa, ne znam, ne pojavljujem se mnogo u evropskim filmovima, osim u italijanskim. Posljednji moj uspješan film u Evropi bio je Io sono Li iz 2011. Mnoge su stvari na strani SAD, iako ja nisam pobornik tamošnje kinematografije, ali se ipak u tom velikom broju filmova nađe i poneki odličan. U Evropi kao da se nekako izgubio ritam. Sad neke manje kinematografije umiju da iznenade. Kao što smo mi nekada imali odličnu srpsku kinematografiju, taj Crni talas sa Pavlovićem, Makavejevim, tako danas Mađari ili Rumuni prave interesantne filmove.

BETTY: Kako održavate formu?

RADE: Igram fudbal i tenis, i to jako često. Uglavnom je to sa dragim prijateljima i to me istovremeno i opušta, ali i drži u formi.

BETTY: Šta Rade voli da priprema u kuhinji?

RADE: Najviše ribu. Za to treba da se bude majstor. Mada, odlično pripremam i škampe, školjke, različite vrste rižota.

BETTY: Šta Vas je pokretalo kroz život sve ove godine?

RADE: Teško je to da se kaže. Trudio sam se da držim svoj pravac, da se ponašam po pravilima kojima su me učili roditelji, nastojao sam da budem pravedan, pošten, dobar prijatelj.

betty-magazin-bih-app