bih_mart_2018-web-11

SAŠA LOŠIĆ

Nije nas napustila mladalačka energija

D. Mrdić

 

Nakon nekoliko godina pauze grupa Plavi orkestar vratila se na scenu. Krenuli su sa regionalnom koncertnom turnejom, a vrlo brzo će publiku obradovati sa par novih pjesama na kojima su sarađivali sa Momčilom Bajagićem Bajagom. O muzici danas, ali i o vremenu kada su u Sarajevu započeli svoju priču, enormnoj popularnosti tokom osamdesetih, nastanku kultnih pjesama i još koječemu ekskluzivno za BETTY – Saša Lošić Loša.

BETTY: Hoće li vas aktuelna turneja, na kojoj nastupate širom regiona, „natjerati” da snimite i novi album? Saša: Čini mi se da je vrijeme albuma iza nas. Albumi su postali romantične igračke za diskofile. Toliko je mogućnosti da danas dođete do ogromnih količina muzike… Nove generacije imaju stotine albuma na mobilnom telefonu. Nove albume slušaju samo rijetki. Sa druge strane, izdavačka djelatnost gotovo da ne postoji, tako se i izvođači sve rjeđe odlučuju na snimanje novog albuma, odnosno, ukoliko to rade, rade u samostalnoj produkciji, prezentujući ih na internetu. Mi smo do sada radili albume, međutim problem je u nama što ih jako dugo snimamo. Recimo, naš zadnji album snimali smo četiri godine. Na kraju izgubimo momenat, na albumu se nađu pjesme stare nekoliko godina, jednostavno nisu stvar datog trenutka. Tako smo i odlučili da ćemo u budućnosti snimati isključivo singlove, pjesmu po pjesmu i na kraju ih objediniti na album, kao što se radilo 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka.

BETTY: Kad smo kod toga, možemo li onda uskoro očekivati prvi u nizu tih singlova? Saša: Da, da. Imamo puno snimljene muzike, ali problem su tekstovi. Tako sam odlučio da angažujem ljude koji imaju talenat za to. Prvi mi je na um pao moj prijatelj iz 80- ih Momčilo Bajagić Bajaga. Nazvao sam ga, pitao da li bi uradio tekstove za nas, on je prihvatio, ja sam mu poslao melodije i ideje, tako da će prva dva naša singla biti u nekoj vrsti umjetničke koprodukcije između nekadašnjih simpatičnih rivala, kako su nas zvali 80-ih – Plavog orkestra i Bajage.

BETTY: Koliko će se nove pjesme razlikovati od onoga na šta smo navikli kada je riječ o Plavom orkestru? Saša: Ne mnogo. Kada smo počeli rad na tome, ja sam imao desetak melodija u glavi. Pozvao sam ostatak benda, našli smo se kao i uvijek do sada na Ćerinom tavanu (Admir i Samir Ćeramida – članovi Plavog orkestra, op.a.), uzeli instrumente, ja sam im predstavio pjesme na gitari, oni su ih svirali i zadržali smo one koje su kod njih izazvale emocije. Oni ne znaju lagati kada su u pitanju takve stvari. Na kraju smo zaključili da sve odabrane pjesme imaju neki pop pečat, neki ljetni ugođaj. Inače, čini mi se da Plavi orkestar još od samog nastanka u pjesmama ima taj nekakav ljetni optimizam sa blagom dozom melanholije. Drago mi je što smo to zadržali do danas.

BETTY: Kada možemo očekivati premijeru dokumentarca koji radite paralelno sa turnejom i šta je osnovna nit te serije? Saša: Televizija Slovenije je izašla sa tom idejom o dokumentarnoj seriji, jer se film Pjera Žalice o nama bavio zapravo, i to na naše insistiranje, više vremenom u kojem smo živjeli, nego samom grupom. Smatrali smo da mi nismo toliko važni. Oduvijek smo bili normalna grupa, ne smatramo se epohalnim u vremenu i prostoru, tako da je Pjer Žalica napravio film više o tom periodu, nego o nama. Nakon što su ga pogledali, brojni naši prijatelji su sugerisali kako su željeli čuti i vidjeti kako su, recimo, nastajale neke od pjesama Orkestra, doživljaje sa turneja, dileme u bendu, anegdote… Ovo što radimo sada je „rokumentari” u dva ili tri nastavka, koji će sadržavati arhivu do danas neprikazanih materijala iz naše privatne arhive i govoriće samo o životu Plavog orkestra. Ideja je bila da dokumentarac bude gotov na proljeće, ali poznajući nas, recimo da će to biti pred jesen.

BETTY: Kako objašnjavate taj fenomen da vaše pjesme, od prvog do posljednjeg stiha, danas najglasnije pjevaju oni koji nisu ni bili rođeni kada su te pjesme nastajale? Saša: Svakom novom turnejom otkrivamo nove generacije publike i to nas čini sretnim. Naša generacija je prestala ići na koncerte odavno, tako da su u publici uglavnom ljudi mlađi od nas. Naša diskografska kuća je pravila jedno istraživanje na uzorku od nekoliko stotina hiljada ljudi i došli su do podatka da najviše publike imamo u dobi od 18 do 30 godina, te jedan zanemarljiv procent osoba starijih od 45 godina. Zaista ne znam otkuda povezanost tih mlađih generacija sa Plavim orkestrom, da li je to zbog naše energije, muzike, da li zbog toga što su nas slušali njihovi stariji braća i sestre, pa su negdje naslijedili ploče, kasete i ljubav prema toj muzici… U svakom slučaju, Plavi orkestar doživljavam kao jedan brod koji putuje kroz vrijeme i u koji u svakoj luci ulaze neki novi putnici. Mada, primijetio sam da je tim novim generacijama važnije da snimaju koncert, nego da uživaju u svakom trenutku, tako da u zadnje vrijeme ne koristim stari motivacioni uzvik – „Haj'mo, ruke gore!”, jer se plašim da će im ispasti telefoni iz ruke…

BETTY: Jeste li tih 80-ih, kada ste pisali neke od pjesama, mogli pretpostaviti da će postati takvi bezvremenski hitovi? Saša: Ma kakvi. Kada smo počinjali mislili smo da ćemo te neke tamo 2000. godine biti stari ljudi. Dvije hiljadita nam je djelovala mnogo daleko, sudbonosno, nedohvatno. Međutim, kada je došla, mi smo se ušutili i nastavili raditi (smijeh). Imaš osjećaj da još nisi sve rekao. Na sreću, ni do dan-danas nas nije napustila mladalačka energija. Vremenom neki ljudi odustanu od boljeg dijela sebe, dopuste da ih godine ukisele, a mi se još uvijek osjećamo kao da nam je 25 godina. Iskreno, mi nismo očekivali da ćemo ikada svirati na stadionima i u velikim dvoranama, jer smo bili neka vrsta novotalasnog poppank benda. Mislili smo da nikad nećemo izaći iz klubova.

BETTY: Neki Vaši savremenici tvrde da ste se jako često šalili dok ste stvarali pjesme koje je publika shvatala i prihvatala ozbiljno, kao što je riječ recimo sa pjesmom „Suada”… Saša: Apsolutno. „Suada” je nastala tako što smo Pava (Mladen Pavičić, gitarista Plavog orkestra, op.a.), shvativši da smo standardnim pank repertoarom pomalo dosadni publici, krenuli da se zezamo i u kuhinji za par minuta napravili pjesmu. Ja sam krenuo sa „Ti si meni sve”, Pava nastavio „… ti mi daješ sve” i vrlo brzo „Suada” je bila gotova. Zanimljivo da su nam je već na prvoj svirci tražili dvadeset puta, nakon čega smo shvatili da je moramo uvrstiti u naš repertoar. „Bolje biti pijan nego star” je adresirana pjesma, nastala nakon jednog ljubavnog poraza, „Goodbye, teens” takođe… „Ako su to samo bile laži” je nastala u automehaničarskoj radionici, zapisao sam je u bločić, na haubi nekog „Yuga”, nakon komentara majstora o trenutnoj političkoj situaciji…

BETTY: Poprilično ste usporili sa Plavim orkestrom, ali zato jako puno radite na filmskoj i pozorišnoj muzici. Koliko se to razlikuje od komponovanja za bend? Saša: U Plavom orkestru sam zadužen za pisanje pjesama i kad se nađem na tom zadatku osjećam se kao jelen osvijetljen farovima u šumi. To mi je velika odgovornost i uvijek se plašim da ne razočaram publiku. Zbog toga vjerovatno toliko dugo traje stvaranje naših albuma. Kad radim za film ili pozorište, nisam u prvom planu, tako da mi je puno lakše. Ima mnogo toga što sam radio, a da publika uopšte ne zna da stojim iza toga, poput muzike za seriju „Vratiće se rode”, pjesme „A ti se nećeš vratiti”, „Iznad Tešnja zora sviće”, „Malo je, malo dana”, „Gardelin”… Da ne nabrajam dalje. Puno pjesama za filmove sam uradio i to veoma lako, bez nekog pritiska. Takođe, pravo mi je uživanje stvarati atmosfersku muziku, onu koja prati dešavanje na sceni. Mislim da ću, kada završim priču sa novim pjesmama Plavog orkestra, intenzivno se posvetiti muzici za film. Mnogo ponuda sam u međuvremenu propustio za kvalitetne filmove i pozorišne predstave i žalim zbog toga.

BETTY: Ne često, ali ipak ste znali neku od svojih pjesama ustupiti i kolegama. Ima najava da bi Halid Bešlić uskoro mogao otpjevati jednu Vašu pjesmu. Komponujete li za još nekoga ovih dana? Saša: Gotovo svaki dan mi neko od kolega, prijatelja zatraži pjesmu i ta priča se obično završi mojom rečenicom: Ja sam uvjeren da ćeš ti mene razumjeti! Jednostavno, ja sam autor koji može napisati 5–6 pjesama godišnje, ne više. Sve ostalo bi bilo na silu, a ja to ne znam raditi. Sa Halidom sam prijatelj, tako da je ta pjesma plod našeg druženja. Nadam se da će se dopasti publici.

BETTY: Jako mladi, još kao tinejdžeri, postali ste enormno popularni. Kako je bilo nositi se sa popularnošću i ostati normalan u tom „ludilu”? Saša: Vjerovali ili ne, ja se tog vremena sjećam samo u fragmentima. Ponekad imam osjećaj da su mi se promijenile ćelije u mozgu, kao da se to dešavalo nekom drugom. Imam samo osjećaj ljepote, kao iz francuskih filmova, neke slike zalaska sunca, nekih divnih svirki, neprekidnog vrištanja publike od kojeg nismo zapravo čuli ni šta sviramo, niti je čula publika, ali to nekako nije ni bilo važno. Sjećam se gomile pisama koje je poštar donosio u vrećama svaki dan, na stotine hiljada njih… Srećom, mi smo odrastali u zdravoj sredini, u kojoj je bilo neprijatno izdvajati se, bili smo sportski bend, nismo imali poroke. Možda tek kad smo snimali treći album, da smo počeli piti alkohol, ali i ta faza je potrajala jako kratko.

BETTY: Devedesetih ste otišli u Sloveniju. Kako ste se snašli u Ljubljani i zašto baš Slovenija? Saša: Znam puno mojih prijatelja koji danas žive u Australiji, Indoneziji, Finskoj… Ja sam mislio da mi je Slovenija dovoljno i blizu i daleko, da mogu ostati u kontaktu sa prijateljima, familijom, a pritom sačuvati svoj emotivni svijet. Po prirodi sam preosjetljiv, materijalno mi nije bilo važno u životu.

BETTY: Kako uspijevate da se fizički ne mijenjate, uprkos godinama? Saša: Ja mislim da je to unutrašnji osjećaj. Imao sam kroz život prijatelje koji su već u gimnaziji bili starmali. Jedva su čekali da odrastu. Sa profesorima su bili na ti, pričali dubokim glasom. Mi smo nekako, ne mogu reći neodgovorni, ali recimo infantilni, velika djeca. Taj unutrašnji osjećaj očigledno izbija i na površinu.

BETTY: Ima li sporta negdje tu? Saša: E, tu ste me našli. Svi me tjeraju da se otkačim sa interneta i da krenem na sportske aktivnosti, ali im teško ide (smijeh). Volim plivanje i skijanje, to je to. Moja pokojna majka me je više puta upisivala na različite sportove: džudo, košarka, fudbal… ali sam svaki put dolazio sa treninga obeshrabren spretnošću drugih, tako da od tada imam otklon od sporta.

BETTY: Šta bi Loša bio da nije muzičar, je li postojala nekad neka alternativa i da li ste nekad bili na korak od odustajanja od muzike? Saša: Nakon srednje škole počeo sam studirati produkt dizajn, smjer koji se tiče kreiranja stvari potrebnih za svakodnevni život: lampe, namještaj, automobili i to me je jako privlačilo. Međutim, nikad nisam priveo studije kraju. Da se danas vratim na početak i da imam mogućnost izbora, mislim da bih izabrao da se bavim muzikom za film.

BETTY: Ko ima privilegiju da Vas vidi bez kačketa, odnosno kape? Saša: Samo najbliži (smijeh). Ja ovo na mojoj glavi već odavno ne smatram kapom, nemam osjećaj da je nosim, međutim, svi mi kažu da sam čovjek sa kapom. Opet, za mene je kapa ono što zimi stavim preko ove kape.

BETTY: Omiljena istorijska ličnost… Saša: Mnoge ljude poštujem, ali im se ne divim. Kako to kaže Braco Dimitrijević: Nema grešaka u istoriji, cijela istorija je greška.

BETTY: Moto koji Vas pokreće? Saša: Cijeli život sam se trudio da se sačuvam od banalnosti i kad mi je bilo najteže da slušam svoje srce, pa makar bio posljednji u tome.

bih_mart_2018-web-1