casopis-jasna-diklic

Jasna Diklić

Život pravi ravnotežu u svemu

Broj 82, decembar 2019.

Majka joj je bila rediteljica u lutkarskom pozorištu, pa je praktično prohodala na daskama koje život znače. Nastavila je u sarajevskom Malom pozorištu, da bi diplomirala na tadašnjem Odsjeku scenskih umjetnosti Filozofskog fakulteta. Profesionalni angažman započela je u Banjaluci, no vrlo brzo se vraća u Sarajevo, u Kamerni teatar 55, koji postaje njena matična kuća. Nižu se pozorišne, pa i televizijske i filmske uloge. I tako punih 50 godina. Upravo na jubilej ovjenčana je Zlatnim lovorovim vijencem za doprinos teatarskoj umjetnosti. Ekskluzivno za BETTY – Jasna Diklić.

 

Autor: D. Mrdić

 

BETTY: Ove jeseni snimali ste u Italiji. O čemu je riječ?

Jasna: Radnja filma dešava se u jednom staračkom domu. Oslikava ljude u trećem životnom dobu sa njihovim svijetovima, prošlim vremenima, uspomenama, potrebama da se njihova usamljenost utaži. Tumačim majku Bosanca koji živi i radi u Sloveniji, u tom domu. On me dovodi tu i jedina ja u tom filmu govorim našim jezikom. Snimali smo u Italiji, u mjestu Palma Nova koji je pod zaštitom UNESCO-a, vrlo blizu slovenačke granice, u jednoj napuštenoj, ali vrlo interesantnoj vili, okruženoj plantažama kivija i vinove loze. Ostalo je da se snimi još nekoliko kadrova tokom zime, nakon čega kreće montaža i postprodukcija. Radni naziv je Do kraja. Reditelj je Miroslav Mandić, Sarajlija koji je davno otišao u Sloveniju, ima sada i svoju producentsku kuću tu. Prije nekoliko godina, sa Senadom Bašićem radio je film Adria blues, ali ima još niz zapaženih projekata tamo.

 

BETTY: Nedavno je održana i premijera filma Pun mjesec u kojem tumačite jednu od uloga…

Jasna: Da, u pitanju je jako dobar film sa sjajnom glumačkom podjelom. Cijela radnja se odigrava u policijskoj stanici tokom jedne noći. Glavnu ulogu dežurnog inspektora tumači Alban Ukaj i njemu tokom smjene dolaze različiti ljudi sa svojim problemima. Ja sam jedna od njih. Tumačim usamljenu ženu u poznim godinama, nastanjenu preko puta te stanice, koja iz prijeke potrebe da komunicira sa nekim izmišlja da je neko uznemirava. Dosta toga podsjeća na moj život, s obzirom da moja djeca i unuci ne žive tu, a i stanica policije mi je preko puta, tako da sam vrlo lako ušla u lik.

 

BETTY: Na ovogodišnjem Internacionalnom teatarskom festivalu MESS uručen vam je Zlatni lovorov vijenac za doprinos dramskoj umjetnosti. Jesu li se slegle emocije nakon ovog značajnog priznanja?

Jasna: Jesu, slegle su se. Priznajem da je to za mene bilo dosta emotivno, riječ je o značajnom priznanju, možda i najznačajnijem kada je riječ o pozorišnim djelatnicima kod nas. Nastojala sam da smirim emocije, da sve bude što prirodnije i nadam se da sam uspjela u tome, bar na samoj svečanosti dodjele nagrade.

 

BETTY: Koliko su nagrade obavezujuće, koliko od vas traže da sada budete još pažljiviji pri odabiru uloga, mjesta gdje ćete da se pojavite?

Jasna: Pa, kako još pažljivija da budem (smijeh). Ovolike godine sam, kako se kaže u petoj brzini, ne znam šta bih to trebala još raditi i kako pravdati. Mislim da sam sa godinama stvorila svoj prostor u kome se osjećam dosta lagodno, tako da svakoj od ponuda mogu reći DA ili NE. U tom smislu sam mirnija, komotnija i nema više te elementarne borbe za svoje umjetničko mjesto.

 

BETTY: S obzirom na ne baš veliku proizvodnju pozorišnih predstava, TV serija i filmova kod nas, imaju li glumci tu veoma važnu mogućnost da odbiju ulogu koja im se ne dopada, ne brinući za egzistenciju?

Jasna: Nisam sigurna koliko to moje mlađe kolege često rade, ali vjerujem da rade. To je individualan odnos prema poslu. Sigurno da se, pogotovo u ovim vremenima, kada je ponuda vrlo sužena jer mladih glumaca, reditelja, dramaturga je mnogo, a posla malo, možda u tom smislu se ne bi smjelo dešavati da odbijaju posao, ali desi se da pomisle da to ne bi mogli iznijeti kako treba, da uloga nije za njih. Ja nikada nisam odbila ulogu u pozorištu. Jesam na TV-u, jesam u filmu, ali u pozorištu – nikada! Meni je to potpuno normalno, međutim znam da to mnogi navode kao kuriozitet. Zanimljivo je možda da, osim toga, nikada nisam otkazala predstavu, nikada nisam bila na bolovanju i tako punih pedeset godina. Ali, bila su drugačija vremena.

 

BETTY: Godinama već radite sa mladima, prije svega kroz Juventa fest. Rekli ste jednom kako od tih mladih ljudi ne želite napraviti glumce, nego slobodne ljude koji ruše i svoje i tuđe predrasude. Uspijevate li u tome?

Jasna: Pa, koliko sam do sada primijetila, a taj moj angažman traje skoro dvadeset godina, što kroz poetski teatar mladih Juventa fest, što kroz predstave sa srednjoškolcima, ti mladi ljudi koji dolaze iz regiona, mnogi su prvi put u Sarajevu, vide jedno Sarajevo koje je tolerantno, inspirativno, uzbudljivo. Mladim ljudima je svojstveno da brzo prihvataju druge, da predrasude koje su im nametnute, i društvene, i porodične, i religijske, i obrazovne, ruše. Ja pokušavam da im objasnim da trebaju misliti svojom glavom i da samo tako, osvajajući druge prostore, upoznavajući druge kulture, mogu da budu slobodni ljudi.

 

BETTY: Pretpostavljam da je porodični background bio presudan za odabir vašeg životnog poziva. Da je neko od vaše djece krenuo istim putem, šta biste mu savjetovali?

Jasna: Ima jedna divna anegdota iz perioda kada sam radila sa srednjoškolcima u poetskom teatru, onda sam im govorila o pozorištu kao uzvišenoj umjetnosti, kako je to prekrasno, divno, ljekovito i onda kada se oni zadoje time, pa dođu da mi kažu kako planiraju upisati Akademiju scenskih umjetnosti, uslijedi moj odgovor: Vi niste normalni! (smijeh)… Prosto, znam da je to jako težak put, ali sa druge strane umjetnost je divna i vrijedna svakog tereta i odricanja.

 

BETTY: Kako reagujete kada vidite sebe na ekranu, secirate li svoje uloge, analizirate li ono što ste radili?

Jasna: Mislila sam ovo prećutati, ali pronašli ste me pitanjem. Na pretpremijeri Punog mjeseca kojoj smo prisustvovali samo mi, protagonisti i ekipa filma, na dijelu gdje je moj monolog, ja sam se rasplakala. Suze su mi nezaustavljivo lile. To mi se desilo prvi put u životu, osjetila sam da je to i moj problem, i tu je ustvari bila ta emotivna kvaka. Kasnije smo se šalili na taj račun, ali taj trenutak je bio izuzetno emotivan za mene. Poslije sam saznala da se pri pisanju scenarija mislilo na mene, da su unijeli tu i dio biografskog, ne potpuno, ali dosta toga. Bila sam inspiracija za svoju ulogu.

 

BETTY: Čime liječite samoću?

Jasna: Knjigama. Dosta volim da čitam. Biblioteka od mog pokojnog supruga i moja broji na hiljade knjiga iako sam jako puno njih, posebno stručne literature, poklonila bibliotekama i akademijama u gradu. U okviru rada na predstavi Snijeg Orhana Pamuka sam pročitala nekoliko njegovih djela, a upravo na putovanju u Italiju čitala sam njegovu Kofer mog oca, koju od srca preporučujem. Jako volim posljednje knjige Aleksandra Hemona, oduševila me je knjiga Moji roditelji, zatim Hiljadu čudesnih sunaca Haleda Hoseinija…

 

BETTY: Koji film ste gledali više od tri puta?

Jasna: Panov lavirint, čiji je reditelj Giljermo del Toro. To je divan, uzbudljiv i vrlo emotivan film. U tom filmu sam svaki put prepoznala neki novi sloj, prekrasna rediteljska rješenja, bajkovitost, maštariju.

 

BETTY: Gdje se najbolje odmarate?

Jasna: Moja kćerka živi u Lisabonu. Prethodno je živjela u Madridu. Posljednjih godina sam uglavnom ljeti kod nje. Čak i zimi volim pobjeći na jug. Prošlu Novu godinu sam dočekala na Kanarskim ostrvima, gdje smo zaista uživali, šetali, kupali se. Inače, oprezna sam sa tim zimskim putovanjima, zbog povratka. Dešavalo mi se u par navrata da se zbog magle na sarajevskom aerodromu nisam uspjela vratiti na vrijeme, da sam spavala na različitim aerodromima, što zna biti i te kako mučno i naporno. Volim i Dubrovnik, tako da često sjednem u automobil, pustim sebi omiljenu muziku i polako se zaputim tamo.

 

BETTY: Šta volite slušati dok se vozite?

Jasna: Volim muziku koja je obilježila moju mladost, naše ex YU grupe, Indexe, Azru, Bijelo dugme, Bolero, Leb i sol, Idole, Parni valjak, Pilote. Takođe, tu su Džo Koker, Ejmi Vajnhaus, Selin Dion, Pink Flojd.

 

BETTY: Kako glasi kredo života Jasne Diklić?

Jasna: I moja djeca se već pomalo šale na te moje riječi, često to izgovore prije mene: Svako zlo je za neko dobro. Smatram da život ipak pravi ravnotežu u svemu.

intervju-maj-d-enan-aplikacija