betty_no46-decembar-web-1

Mustafa NADAREVIĆ, Senad BAŠIĆ, Moamer KASUMOVIĆ

Sjajni momci

Broj 46, Decembar 2016

D. Mrdić

 

Popularni glumački trio, koji već deset godina nasmijava gledaoce širom regiona ulogama u TV seriji „Lud, zbunjen, normalan”, preselio se na pozorišne daske. Aktuelnu predstavu u kojoj glume smatraju odmorom od televizije, ali i vraćanjem prapočecima jer su sva trojica karijere započeli upravo u pozorištu. Ekskluzivno za BETTY magazin Mustafa Nadarević, Senad Bašić i Moamer Kasumović, ili jednostavno – „Sjajni momci”…

 

BETTY: Predstavu „Sjajni momci”, čiji ste protagonisti, mnogi već proglašavaju komedijom godine u BiH. Ko je „krivac” za ovaj komad i kako je nastao?

MUSTAFA: Krivac je Nil Sajmon koji je napisao taj komad, po njegovom scenariju napravljen je i film „Sunshine Boys”, naravno tu je i predstava koja se najviše igra na engleskom govornom području, a kod nas veoma malo. Mislim da u BiH do ovog izvođenja nikada nije postavljana na scenu. Znam da je u Hrvatskoj igrana jedna predstava na osnovu ovog teksta.

SENAD: Ja sam tu „sporedni krivac”. Osjetio sam da je to komad kao pisan za nas, nevjerovatno koliko odgovara našoj glumačkoj podjeli, tako da smo, uz sjajnu adaptaciju koju je uradio Mustafa, prilagodili sve našem podneblju, Balkanu. Vjerovali smo od samog početka u ovu komediju i nakon odigranih 15-ak predstava, za koje se tražila karta više, naša očekivanja su se pokazala realnim. Nadamo se da će tako biti i ubuduće.

 

BETTY: Da li vam je ustvari nedostajao zajednički rad nakon serije „Lud, zbunjen, normalan”, pa ste tražili načina za nastavak saradnje?

SENAD: Ja lično ovo doživljavam kao detoks od kamera i televizije. Teatar je svu trojicu nas ustvari i porodio, jer prvo smo se dokazivali u teatru, a tek onda na filmu, tako da je ovo negdje povratak osnovi. U teatru, mi se osjećamo kao kod kuće. Možda i ljepše nego kod kuće. (smijeh)

 

BETTY: Koliko je teško u ovoj predstavi pobjeći od likova iz serije „Lud, zbunjen, normalan”, s obzirom na nevjerovatnu popularnost ovog sitkoma?

MOAMER: Nama kao glumcima nije bilo teško. Jednostavno jer smo glumci, naučeni da idemo iz uloge u ulogu. Naravno, televizija je dvosjekli mač i mi smo nekako ljudima već godinama u kućama, na TV ekranima, gledaju nas, često nas i svojataju, kao da smo njihovi. Nerijetko nas na ulici oslovljavaju imenima iz pomenute serije. Međutim, sve je to dio posla. Mi smo ovog puta napravili predstavu koja nema nikakve veze sa tom serijom, sem što smo mi tu.

 

BETTY: Koliko se likovi iz predstave razlikuju od onih iz serije „Lud, zbunjen, normalan”?

MUSTAFA: Uh, mnogo. U predstavi je riječ o dva glumca koji su cijeli život proveli u igranju nekih skečeva, te o nećaku koji ih pokušava sastaviti jer su posvađani. Glumački ego, koji se javlja i kod jednog i kod drugog, jači je od svega i prerasta gotovo u mržnju. Potpuno je drugačija situacija od one u seriji. Veliki smo neprijatelji ja i Senad u ovom komadu…

 

BETTY: Kako funkcionišete međusobno kada se ugase kamere, odnosno kada se spusti zavjesa?

MUSTAFA: Sjajno! Nas trojica smo tri mušketira. Borbeni smo, energični, sličnih naboja. Uvijek smo tu jedan za drugog, štitimo jedan drugom leđa, mislim da smo to naše drugarstvo, koje je raslo tokom snimanja serije, prenijeli i u teatar i da se to zadovoljstvo i radost igre jasno vidi i tokom izvođenja na sceni, kroz reakcije publike, smijeh, aplauz. Tri sretna glumca koji uživaju u svom pozivu. Poželio bih to svakome.

 

BETTY: Lista nastupa se iz dana u dan proširuje. Stižete li naći vremena i za neke druge projekte?

MUSTAFA: Ja ne, meni je ovo taman. Čak i previše. Jednostavno, nemam vremena za bilo šta drugo. Senad i Moamer mogu, oni su mlađi, imaju više energije.

SENAD: Ja imam standardne obaveze na Akademiji, potom redovne predstave u pozorištu, to je to. Ima tu još nekih projekata koji su u toku, ali ne bih da pričam o njima dok ne budu završeni. Znate kako je to kod nas: zna snimanje stati na pola, pa se onda čeka i po dvije godine da se obezbijede sredstva za nastavak rada, a nekad se, bogami, i ne nastavi nikad. Tako da ćemo o tome pričati kada bude aktuelno.

MOAMER: Ja sam u međuvremenu sa par prijatelja pokrenuo vlastitu produkciju, bio je to neki logičan slijed događaja nakon 12 godina u ovom poslu. Ovdje mladi najčešće nemaju priliku da dođu do sredstava kako bi realizovali svoje projekte i onda sam ja došao na ideju da okupim te neke talentovane ljude, da pokušamo na neki eksperimentalni način, bez bilo kakvih fondova, uraditi ono što nam je cilj. To se pokazalo realnim, mi smo snimili već jedan igrani film, kao i tri kratkometražna, čak smo producirali i jednu predstavu. U planu je još nekoliko projekata, ali ipak predstava „Sjajni momci” sada ima prioritet.

 

BETTY: Koliko je teško danas nasmijati publiku, ljude uopšte?

MUSTAFA: Mislim da je to danas jedino potrebno, u ovom mraku, kolektivnom neraspoloženju… U vremenu kada je tmina u kulturi uopšte, ne samo u teatru, borimo se za smijeh i jednu dozu opuštanja, koja je potrebna i publici, ali i nama, glumcima.

 

BETTY: Ima li nade da se nastavi saga o porodici Fazlinović? Kakvo je vaše raspoloženje po tom pitanju?

SENAD: Za sada ne. U budućnosti – ko zna. Nikad se ne zna šta nosi sutra.

 

BETTY: Kako se najbolje odmarate?

MUSTAFA: Ja se najbolje odmaram dok čitam, ili treniram golf. Ne igram aktivno, ali treniram. U golfu je u pokretu cijelo tijelo, svi mišići rade. Takođe, odmor mi je gledanje dobrog filma, dobre predstave, druženje sa kolegama, razgovor o svemu osim o glumi… Ima mnogo mogućnosti za odmor, samo je vremena malo.

 

BETTY: Pomenuli ste knjige kao način za odmor. Imate li omiljenog pisca, čijim djelima se često vraćate?

MUSTAFA: Jaooo, ima ih jako mnogo. Izdvajati bilo koga bilo bi više nego teško. Na prostoru bivše Jugoslavije toliko je sjajnih pisaca, da bih cijeli ovaj intervju mogao nabrajati njihova imena. Imamo ih tako mnogo, da ne moramo ići do Markesa, Hesea i ostalih velikana svjetske književnosti.

 

BETTY: Mustafa, ljetos ste svojoj kolekciji nagrada pridodali još jednu, osvojenu na festivalu u Herceg Novom. Koliko Vam danas znače te nagrade?

MUSTAFA: Mislim da svako ko kaže da mu ništa ne znače – laže. Pohvala svakome godi. Više čovjek bude iznenađen u smislu „što baš meni”, jer ima toliko sjajnih glumaca koji takođe mogu dobiti isto priznanje u tom trenutku. Nagrade treba primati sa ljubavlju i zahvaliti se svima koji su tog trena mislili na vas, ali se i zahvaliti kolegama koji su oko vas, jer ste tu baš zahvaljujući njima.

 

BETTY: Senade, šta svojim studentima kažete na prvom predavanju?

SENAD: Nema tu ništa posebno za reći, oni uče mene, ja učim njih, to je moj princip rada. Veoma je važna interakcija. Na predavanjima pokušavam da obrišem sve što se tiče mog iskustva, da ne utičem na taj način na njih, da mogu da se razvijaju potpuno samostalno.

 

BETTY: Supruga Vam je takođe glumica. Jesu li i Vaša djeca bila zainteresovana za glumački poziv i šta ste im savjetovali u životu?

SENAD: Kćerka nije, ali sin jeste. On studira produkciju. Nisam imao uticaja na izbor njihovog poziva, a i da sam mogao, vjerovatno taj uticaj ne bih koristio.

 

BETTY: Moamere, je li nekada u životu postojala neka alternativa glumi, jeste li imali neko rezervno zanimanje?

MOAMER: Oduvijek sam smatrao da je jako teško upisati Akademiju scenskih umjetnosti, mislim da svaka osoba koja dođe na prijemni ima neki plan B, neku rezervnu varijantu. Tako sam i ja prije izlaska na prijemni za glumu, upisao žurnalistiku. Da nisam uspio, danas bih bio novinar vjerovatno.

 

BETTY: Zašto ste se odlučili da studirate glumu, šta je bilo presudno u tom odabiru?

MOAMER: Oduvijek me je privlačila gluma. Kada sam bio mali, skupljao sam lutke i pravio neko svoje lutkarsko pozorište. Dovodio sam djecu da gledaju te moje predstave, prodavao karte… Međutim, tokom srednje škole sam apsolutno zaboravio na to. Kada sam završio srednju školu i počeo razmišljati šta dalje, odjednom je tu ponovo bila gluma. Čekala je negdje u meni svoj trenutak.

 

BETTY: Mustafa, imali ste prošle godine problema sa zdravljem. Kakvo je sada stanje? MUSTAFA: Super je! Kad me neko to pita, kolege odmah kucaju u drvo, u smislu „nek’ nam poživi još malo, da izguramo sezonu”(smijeh). Sve zavisi od toga kakvo je stanje u glavi. Odatle sve polazi. Vjerovatno je naporan tempo koji sam imao u tom periodu, ali i zub vremena, doveo do tih problema. Mora čovjeka nekad nešto „klepiti”. Sada se osjećam odlično, vjerujem ljekarima koji su me operisali. Nije to bilo ništa strašno, ugradili su mi jedan stent. Danas ljudi ugrade po pet–šest stentova preventivno, da im se ne desi ono što se desilo meni. Ja sam imao sreće. Trebao sam biti na nekom desetom mjestu kad sam imao infarkt, a bio sam tik do bolnice, tako da je sve lako riješeno. Sreća je inače veoma važan faktor u mom životu, meni se nekako čini da je ja znam sačekati iza ćoška.

cropb
Ja'Whaun Bentley Jersey