1017417_802694536428785_4099051744160581795_n

ANA SOFRENOVIĆ

ODMARAM SE DOK ĆUTIM

Dalibor Mrdić

Ona je u isto vrijeme glumica, reditelj, pjevačica, majka dvije djevojčice. Voli da putuje, jer su putovanja njen spiritus movens. Sa druge strane, voli da se odmara u tišini. Sjećamo je se iz domaćih klasika “Ubistvo sa predumišljajem”, “Balkanska pravila”, “Nebeska udica”. Naslovnu temu iz filma “Kaži zašto me ostavi” pjeva upravo ona. Ekskluzivno za BETTY – Ana Sofrenović…

 

– Gdje je trenutna adresa Ane Sofrenović? Bili ste u Beogradu, potom u Londonu, onda ponovo u Beogradu, potom u SAD…

– Tu sam, u Beogradu posljednjih desetak godina, ali se dosta krećem. Nekako je taj moj boravak u Londonu povukao jednu nit i shvatila sam da je izmještanje ključno. Nedavno je bila jedna konferencija u Beogradu na temu kreativne Evrope i nekih novih fondova vezanih za kulturu i jedna od prvih stavki bila je mobilnost. Tamo smatraju da umjetnici neće samo birati, odnosno ne birati da se kreću, već smatraju da će biti potpuno integralni dio umjetničkog poziva bilo koje vrste – kretanje. I to širom svijeta. Tako da sam ja, eto, sa tim krenula nešto ranije, prosto sam imala želju, jer imam dosta raznih interesovanja, da ih probam sve razviti. Zbog onoga što smo svi u regionu prošli ovdje je jako teško umjetniku da se odredi gdje se nalazi sa svojom sposobnošću, sa svojim zanatom, jer su nam se svima smanjili prostori u kojima smo djelovali  i to ne malo, nego malo više. Sad se to mijenja, ponovo integriše i to je ono što je sjajno. Ja sam imala potrebu da izađem na tu malo veću scenu, da – ne mogu da kažem odmjerim snage, jer to zvuči više sportski, nego da vidim gdje sam i da naučim nešto, te da vidim šta tu ja mogu da dam. To je bio neki motiv za moje migracije…

Koliko su engleski korijeni imali uticaja na odabir Londona, kao jedne od destinacija ka kojoj ste se zaputili?

– Iako mi je Beograd mnogo bliskiji, mnogo ga bolje poznajem, London mi je bio sljedeći zbor, ali i opaka škola, jer to nije bilo nimalo slatko iskustvo u tom periodu poslije 1999. godine. Međutim, London je i jedna fantastična škola i to je nesumnjivo grad koji vas ne prihvata lako, ali vam vrlo brzo pokaže od kog ste materijala. Tamo je velika konkurencija bilo čime da se bavite, to je vrlo snažan grad, čak  i više nego snažan za zemlju kojoj pripada, vrlo prometan, vrlo dinamičan, a opet ima jednu težinu te stare Engleske. London me je u pravom smislu vratio na one neke početke, tamo sam mnoge stvari započela od starta.

– Za tri godine, koliko ste bili tamo, snimili ste par zapaženih projekata…

– Moram priznati da su nam glumci odande rekli – Vi niste svjesni koliko ste zapravo puno radili. Jer, tamo je neki prosječan period probijanja na scenu deset godina. A mi smo bili samo tri. Ja sam uglavnom radila televizijske projekte, TV filmove i TV serije, neke dnevne, ali i neke večernje, koje su mi bile draže, a uspjela sam da uradim i jedan kratki film sa Vesnom Kudić koja je još 90-tih otišla u London i završila Nacionalnu filmsku školu sa sjajnim uspjehom.  Pred sam povratak iz Londona sa kostimografkinjom iz Beograda Jelisavetom Tatić uradila sam autorsku predstavu koja je predstavljala njen magistarski rad. To je moja prva autorska predstava.

– Poslije Londona slijedi Vaš odlazak u SAD, ali čini mi se, više zbog muzike, nego zbog filma?

– Da, više zbog muzike. Naime, u SAD sam se okrenula istraživanju glasa, inspirisana radom kompozitorke Meredit Monk, potom preko drugih radionica širom svijeta. U Njujorku sam zapravo dobila podršku u vidu stipendije koja je trajala dva mjeseca. Sve se to desilo na osnovu predstave “Koda”, koju sam radila u Beogradu 2008. godine, u koprodukciji “Jugokoncerta” i  Pozorišta na Terazijama. Nakon te stipendije dobila sam i grant za rad na projektu u saradnji sa Piterom Šišolijem, njujorškim koreografom i vokalistom.

– Kod nas bi nešto tako smatrali eksperimentom…

– I tamo to posmatraju kao eksperiment, samo sa manjim iznenađenjem, nego ovdje. To jeste bila jedna vrsta istraživačkog rada i ono što je meni bilo posebno zanimljivo jeste ta njihova multimedijalna scena. Vidim da se nešto slično ubrzano razvija i u Sloveniji i Hrvatskoj, pa i kod nas. Sa Njujorkom je počeo taj neki moj paralelni život, jer mene u Njujorku ne znaju po stvarima po kojima me znaju ovdje, tako da tamo, nakon osmočasovnog leta, postajem drugačiji umjetnik od onog koji sam u Beogradu. Poželjela sam se da ta dva života integrišem u jedan i na tome radim posljednjih par godina.

– Vi ste neko ko je razbio predrasude da glumci sa ovih prostora u inostranim filmovima glume uglavnom Ruse i Balkance…

– Da, uspjela sam malo pobjeći iz te fioke koja je i mene kačila. U Engleskoj mi je pravio problem i taj moj engleski akcenat koji je dosta dobar, jer sam na kastinge išla kao -vić, Beograđanka, i nudili su mi te vrste uloga, tako kada se pojavim i zvučim kao oni, nisam im ličila na ono što oni traže. Engleska filmska škola voli realizam, trudi se da glumci i njihovo privatno porijeklo, izgled i govor, budu što sličniji onome što igraju. Tako da sam ja tamo bila u jednoj vrsti kasting vakuuma. A i brzo sam postala svjesna da  ljudi koji se paralelno bave sa više stvari su uvijek kompleksniji za odabir u jednoj liniji industrije.  Za mene je ovaj trenutak u  umjetnosti, u kome se sve granice brišu vrlo povoljan, jer sve manje moram da objašnjavam.

– S nestrpljenjem očekujemo film “Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa”. Kakva su Vaša očekivanja od ovog filmskog ostvarenja?

– Scenario tog filma je jako dobar i snimanje je bilo u nevjerovatnim uslovima, sa takvom količinom entuzijazma, da ja ne mogu da vjerujem da iz toga može izaći loš film. Reditelj filma Nikola Vukčević je jasno znao šta hoće, umio da radi u ekstremno teškim uslovima, već dvije godine pokušava da taj film dođe do publike i nadam se da će mu se ta želja ostvariti. Vjerovali ili ne, ni ja još uvijek nisam vidjela film i imam tremu pred njegovu premijeru. Priča je nesumnjivo snažna i drago mi je što u njemu igraju glumci iz Crne Gore, Srbije, BiH i Hrvatske. Posebno mi je drago da nije priča o regionu, nego baš o Podgorici i 90-im godinama prošlog vijeka, mislim da je taj prostor prikazan na jedan način na koji nije navikao da bude prikazan. Jedno sam sigurna – biće to film na koji će crnogorska kinematografija biti ponosna. Tamo se ljudi zaista trude da imaju kinematografiju, ne nedostaje im glumaca, talenata, želje, samo fali novca.

– Aktuelna filmska priča u kojoj glumite je i “Doktor Rej i đavoli”…

– Da, to je posljednji film Dinka Tucakovića, koji će kod mene uvijek imati jedno posebno mjesto. I ovo ostvarenje se dogodilo uprkos mnogim izazovima i problemima. Bilo je to jedno od najneobičnijih snimanja na kojima sam učestvovala. Ono što najviše pamtim odatle  je rad sa Polom Marejem, glavnim glumcem u filmu koji je igrao Reja i sa Dinkom, naravno, koji je bio jedan od najvećih zaljubljenika u filmsku umjetnost, kojeg sam ja poznavala.

– Snimate li nešto novo ovih dana? Na  čemu radite?

– Trenutno su mi prioritet moji autorski projekti. Ovog ljeta posvećena sam pripremi i pronalaženju trenutka, prostora  i podrške za ono što sam započela u svom radu, jer sam se dugo godina edukovala, dugo godina istraživala i nekako sad imam želju da ta svoja saznanja pretvorim u predstave i koncerte, odnosno događaje koji su kombinacija i filma i pozorišta i muzike. Radujem se trenutku kada ljudi više neće pitati šta dolaze da gledaju, nego će doći da gledaju događaj, šta god to bilo. Mislim da se taj trenutak već i dešava.

– Koliko ste danas aktivni  na tom muzičkom polju?

– Uskoro slijedi nastavak onoga što sam započela na 29. džez festivalu u Beogradu, prošle godine. Tu sam se pojavila sa svojim autorskim radom, koji je pokušao da inkorporira džez standarde sa nekim drugim muzičkim žanrovima. Slikovito, bila je to šetnja svjetovima kroz koje sam putovala zadnjih godina. Sada imam želju da svaki od njih razvijem dalje i pretvorim u događaj za sebe. Biće tu puno improvizacije, puno muzike, lijepih slika…

– Kada pričamo o muzici, hoće li uskoro biti nekog zvaničnog nosača zvuka sa Vašim imenom?

– Jedna od najvećih nepoznanica za mene danas glasi – kako se izdaje album? Kako album uopšte treba da izgleda? Recimo, posljednji album Bjork, nije album nego aplikacija. Ono što je meni uzbudljivo u ovom virtuelnom dobu u kome živimo su ti događaji, koji su samo jednom takvi i nikada više. Iz njih izlazi i video i audio materijal, tako da sve izgleda kao jedan prateći svijet, kao jedna izložba, koja nije samo zapis tog događaja,  nego viđenje umjetnika očima drugog umjetnika. Jednostavnog odgovora na ovo pitanje nemam. Muzike i slike će biti sigurno, ali da li će ići u definiciju nečega što se zove album – iskreno ne znam.

Jeste li se nekada, pritisnuti obavezama, našli u dilemi da odaberete samo jednu od umjetnosti kojima ste posvećeni?

– U svim svojim fazama života nekako sam muziku ostavljala po strani, sad se napokon nadam da je došlo do modela gdje može i jedno i drugo, a da nije mjuzikl u onom klasičnom smislu, sa čime sam ja zapravo i počela, ali ubrzo i pobjegla od njega, jer je za moj ukus bio malo više arteficijelan. Istraživanja koja sam ja vodila uopšte nisu samo na temu glasa i muzike, već su upravo i glumačka istraživanja.

– Može li se od glume danas živjeti na ovim prostorima?

– Neko može, neko ne. Dosta teško pitanje. Može od glume da se živi i van glumačkog posla, hahaha, pretvarajući se da ste nešto sto niste. Ono od čega se u glumi najbolje živi danas kod nas je umjetnički poprilično problematično, to je ono što je meni najteže da prihvatim. No, nije to samo kod nas tako, to se dešava na mnogim mjestima, tamo gdje se ide na sigurnu dobit nema mnogo umjetnosti. Umjetnost, prema mom mišljenju treba biti nešto što ne ide na ukus, nego pokušava taj ukus da mijenja i da ga razvija dalje.

– Mnogi Vas smatraju oličenjem elegancije. Koliko je teško biti samo svoj u tom pogledu?

– Ja pripadam i jednom  narodu koji je pomalo ekscentričan, što definitivno ne fali ni ljudima sa ovih prostora. Englezi vole i ekscentrizam i individualizam, ipak su to ostrvljani i mislim da je to i iz tih geografskih razloga potencirano. Imamo i mi to. Jer da nemamo, ne bi imali ni takve pisce, ni takve glumce, muzičare, likovne umjetnike, naučnike, pronalazače…

– Što bi rekli – malo smo na svoju ruku.

– Malo više smo na svoju ruku, haha. Meni je to jedna snaga koja mi se veoma dopada i koja mi prija. Ovdje je došao jedan trenutak kada to nije baš opšteprihvatljivo, ali se mnogo poštuje. Ja ovaj prostor baš zbog toga jako volim. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, koliko god se nekada osjećala klaustrofobično, toliko mislim da me ljudi ovdje najbolje razumiju.

– Družite li se privatno sa kolegama glumcima i koliko je to bitno da bi na sceni bili potpuno opušteni, bez zadrške?

– Ja se sa puno mojih kolega znam, ali se ne družimo u onom redovnom smislu, ja sam tu malo samotnjak i čini mi se da je vrsta rada u “paralelnim svjetovima” u koje sam se upustila to zahtijevala. I nije riječ samo o glumcima, već uopšte o ljudima. Nije tu u pitanju povjerenje, nego i energija. Druženje i socijalizacija su neophodni, ali za sve postoji vrijeme i mjesto. Ja sam neko ko veoma preuzima energiju drugih ljudi i ponekad kada radim moram svjesno da se izolujem da bih mogla da se fokusiram. To nije uvijek lako ljudima objasniti i na taj način sam izgubila neke prijatelje. U poslu je komunikacija neophodna. Posebno iz ugla filmske industrije. Morate da se krećete među ljudima. Što se tiče rada sa kolegama, ne mogu se požaliti da sam nekada imala neka loša iskustva sa bilo kojim kolegom sa kojim sam sarađivala. Ili ja imam selektivno pamćenje, hahaha. Nekada stepen opuštenosti na sceni zavisi i od samog lika i teksta. Prosto, neke priče su jednostavnije za ispričati od drugih.

– Imate li vremena za odmor i kako se najbolje odmarate?

– To je jako teško pitanje za nekoga ko se bavi onim što voli. Kao, šta je meni ovdje posao, šta hobi, šta uživanje? Odmaram se tako što ćutim, odmaram se muzikom i pokušajem da se bavim jednostavnim stvarima. Da na primjer od jednostavnih stvari ne pravim filozofiju…

– Kad smo kod filozofije, kako bi u jednoj rečenici glasila filozofija Vašeg života?

-Odustati od sna je isto toliko teško koliko i ići za njim. Samo je u rezultatu ogromna razlika.

bih_decembar_2017-web-1app
Ja'Whaun Bentley Jersey