BiH 01-36 avgust 13

Tihomir Stanić

„Slučajni“ producent

Irena Malešević

 

Prvi javni nastup imao je već sa tri godine. Svoja sjećanja iz djetinjstva ekranizovao je, pa je tako nastalo filmsko ostvarenje „Falsifikator“, koje je doživjelo veliki uspjeh. Šira javnost ga, ipak, najviše pamti po ulozi kralja Aleksandra Obrenovića u TV seriji „Kraj dinastije Obrenović“. Tihomir Stanić, glumac i producent, samo

za čitaoce Betty magazina…

 

BETTY: Kada ste se prvi put susreli sa svijetom glume?

U ranom djetinjstvu. Moj otac je bio učitelj i organizovao je seoske priredbe u kojima sam učestvovao već sa tri godine. Naravno, nije to bila gluma, već javni nastupi i recitovanje. Svijet glume sam počeo da upoznajem na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu na prvom času sa profesorom Dejanom Mijačem.

 

BETTY: Koju ulogu izdvajate kao prekretnicu u Vašoj glumačkoj  karijeri, sa kojom ste se posebno istakli u svojim počecima?

U pozorištu sam igrao velike uloge i to često u dramatičnim uslovima, jer sam bio spreman da za kratko vrijeme „uskočim“ i spasim predstavu i tu ima mnogo uloga koje su me formirale, ali publici i široj kulturnoj javnosti zapao sam za oko tek ulogom kralja Aleksandra Obrenovića u TV seriji „Kraj dinastije Obrenović“. To je vjerovatno uloga koja je potvrdila moj dotadašnji rad i otvorila mi mogućnosti za dalji rad na način koji sam sam birao.

 

BETTY: Sa pozorišnih predstava prešli ste na filmske uloge, u kojima ste ostvarili velike uspjehe. Da li Vam veće zadovoljstvo predstavlja glumiti pred publikom uživo ili pred „malim ekranom“?

To su apsolutno različite kategorije. Kontakt sa publikom i neizvjesnost koja prati svaku pozorišnu predstavu, jer je to u svakom izvođenju druga publika, a i glumac se drugačije osjeća iz večeri u veče, što daje posebnu draž pozorištu. Velika disciplina je potrebna da bi se opstalo na pozorišnim daskama. Od kada se intenzivnije bavim filmom još više volim pozorište i uživam u igri.

 

BETTY: Za ulogu u filmu „Neprijatelj“ dobili ste nagradu za najboljeg glumca na Brazilskom festivalu filma „Fantaspoa“. Koliko Vam ovo priznanje imponuje u Vašoj glumačkoj karijeri, s obzirom da se u ovogodišnjoj selekciji našlo 79 ostvarenja iz cijelog svijeta?

Obradovala me je ta nagrada jer je došla iznenada i dodijelio mi je žiri koji sigurno ni po kom osnovu nije bio pristrasan prema meni, što se u našoj sredini, na domaćim festivalima lako može dogoditi, pa ponekad, iako sigurno zaslužujete nagradu, ne dobijete je.

 

BETTY: Da li se to i Vama dogodilo?

Davno, za prvu veliku ulogu na festivalu „Vojvođanski susreti“ nisam dobio nagradu, a predsjednik žirija, jedan moj profesor naknadno mi je rekao da on nije dozvolio da mi je dodijele, da se tako mlad ne bih uobrazio. Ta nagrada koju nezasluženo nisam dobio mi je možda i najznačajnija, jer poslije toga mi nijedna nije pretjerano mnogo značila.

 

BETTY: Film „Falsifikator“ snimljen je po istinitoj priči Vašeg oca. Koliko je scenario za film izmijenjen u odnosu na istinitu priču?

Povod za film je bila ta priča, a scenario je pisao Goran Marković i to više nema mnogo veza sa stvarnim životom. Činjenica da smo film snimili u selu Šeškovci gdje je moj otac rođen i da nekoliko anegdota iz stvarnog života daju specifičnost filmu, uz okolnost da ja igram naslovnu ulogu, stvaraju privid, čak i među ljudima koji su mog oca poznavali, da je sve autentično i tačno kako je i bilo. Ali to je samo moć umjetnosti i iluzija.

 

BETTY: Kada i kako se rodila ideja za film?

Moj brat Bogdan, koji je u februaru preminuo, i ja željeli smo da snimimo film Seoski učitelj u kome bi on igrao tatu, jer je baš ličio na njega i pričali bi priču o školama koje je on gradio, a koje su sada ruinirane i o slomu iluzija i vjere u socijalizam i SFRJ. U to vrijeme smo završavali film „Turneja“ i Goranu Markoviću, koji se zainteresovao za tu priču, ustupili ideju i zajedno sa njim oblikovali film „Falsifikator“ u nadi da ćemo poslije toga snimiti i našu priču. Bogdanova bolest i smrt su nas u tome spriječili.

 

BETTY: Film je snimljen u Vašem rodnom mjestu, selu Šeškovci, kod Laktaša. Da li se javila nostalgija i sjećanje na djetinjstvo u toku snimanja filma?

Ne. Nostalgija se valjda javi kad čovjek prekine vezu sa zavičajem pa se poslije vrati, a mene sjećanje na djetinjstvo nikad nije napuštalo. Naprotiv. Plašio sam se da mi konkretni poslovi oko snimanja i sudar sa stvarnošću ne rasprše idealizovane slike iz djetinjstva.

 

BETTY: Da li Vam je, emotivno gledajući, snimanje u rodnom mjestu  bila olakšavajuća ili otežavajuća okolnost?

Konkretno, sa profesionalne strane gledano, teže mi je bilo da snimam u svom selu. Veliki dio filmske ekipe nije, naravno, imao nikakav emotivni odnos prema svemu tome, nekoga je čak sve to i nerviralo. Ja sam imao mnogo posla i kao producent, pogotovo što nismo na vrijeme dobili planirani novac, i kao glumac, jer činjenica da igrate svog oca na razne načine obavezuje i stvara specifičnu situaciju, a morao sam da odvojim vrijeme i strpljenje za rođake i prijatelje koji su baš tad htjeli da se druže i prepričavaju uspomene. Ipak se sve na kraju lijepo završilo.

 

BETTY: Da li je bila velika odgovornost snimati lik oca u filmu?

Jeste. Pogotovo što okolnosti tj. činjenica da je autor filma Goran Marković daju u oblikovanju tog lika i cijelog filma odlučujući ton. Dakle, morao sam mu bezrezervno vjerovati. Tako je i bilo.

 

BETTY: Radnja filma smještena je u davnu 1968. godinu, ali tematika filma je i danas aktuelna. Koliko se toga promijenilo od tada do danas?

Svijet se mijenja u raznim aspektima, ali čovjek je vijekovima, vjerujem, isti. Osnovne nade, strahovi, želje su vječni, a dekor i okolnosti u kojima život protiče i nisu toliko bitni.

 

BETTY: Snimanje filma započeto je na Vaš rođendan. Slučajnost ili namjera?

Bavio sam se pomalo vradžbinama pa sam mislio „ako se tog dana rodilo nešto dobro biće dobar i film“ (smijeh). U suštini su se tako složile okolnosti. Priliv sredstava, termini glumaca, obaveze tehničkog dijela ekipe. Na meni je bilo da odlučim da li počinjemo 16. ili 18. pa zašto onda ne 17. novembra.

 

BETTY: Glumačka ekipa u filmu je velika i raznolika. Igraju glumci iz cijele bivše Jugoslavije. Kakva je bila saradnja među kolegama?

Sa glumcima je uvijek najlakše iako nesposobni i netalentovani reditelji i producenti tvrde suprotno. Glumci su u principu spremni na razne igre, samo ih treba pozvati.

 

BETTY: Posljednjih godina uplovili ste i u produkcijske vode. Aktivno ste radili i radite na mnogobrojnim filmskim ostvarenjima koja definitivno ne prolaze nezapaženo. Šta Vas je to navelo da se okrenete produkciji?

Komedijant slučaj… Sin mog prijatelja iz Kozarske Dubice me je pitao zašto nikad nije snimljen film o Jasenovcu. Ja nisam znao da mu odgovorim, počeo sam da se raspitujem i u jednom razgovoru rekao da ću ja snimiti taj film. Sve što sam do sada na filmu uradio smatram pripremama za taj projekat.

 

BETTY: Producent ste zapaženih i nagrađivanih filmova, kao što su „Turneja“, „Neprijatelj“, „Falsifikator“, „Neke druge priče“, uskoro publika može očekivati filmove „Top je bio vreo“ i „Granice kiše“, kojima ste takođe radili produkciju. Kakva su očekivanja?

Toliko sam se namučio radeći te filmove da nemam snage da bilo šta očekujem. Pogotovo što sam u pripremama za novi film. Ako ti filmovi prežive sud vremena i ne padnu u zaborav, a neki će sigurno preživjeti, biće to satisfakcija za sve žrtve koje smo podnijeli.

 

BETTY: Na koji film koji ste producirali ste posebno ponosni?

Na svaki na poseban način. U svaki je ugrađeno toliko ličnog. Moj pokojni brat Bogdan je nosio najveći teret tih produkcija i žrtvovao se za mene i uspjeh tih produkcija. Ponosan sam na njega.

 

BETTY: Prvi film, na kome ste imali čast da budete producent, bio je film „Turneja“, koji je imao veliki uspjeh kako kod nas tako i u inostranstvu. Koliko je teško bilo i da li ste se susretali sa određenim problemima prilikom produkcije na ovom filmu?

Problema je bilo toliko da bi nabrajanje potrajalo satima. Bio je to veliki izazov za sve nas koji smo radili i moram priznati da su nas srećne okolnosti često spašavale. Baš smo imali u tom projektu više sreće nego pameti.

 

BETTY: U većini filmova u kojima ste producent, bili ste i glumac, šta Vam predstavlja veće zadovoljstvo, gluma ili produkcija?

Gluma na filmu mi je nekako usputna djelatnost. Tu samo gledam da nešto ne pokvarim. Mislim da sam ove velike uloge dobro odigrao, ali na filmu me produkcija posebno uzbuđuje, jer sam tu, skupo plaćajući greške, učio i savladavao nepoznato.

 

BETTY: Poznati ste kao glumac sa kojim lako mogu uspostaviti komunikaciju i novinari i Vaše kolege. U čemu je tajna?

Priroda. Takvi smo mi iz Šeškovaca, zadnja pošta Kriškovci, opština Laktaši.

 

BETTY: Posljednjih godina ste naporno radili. Gluma, produkcija… Koliko imate slobodnog vremena i kako ga provodite?

Nemam slobodno vrijeme. Ali, zar mogućnost da radite ono u šta vjerujete nije apsolutna sloboda. Dakle osjećam se slobodno u vrijeme dok radim i to osjećanje slobode je preduslov za umjetnost.

 

BETTY: Dosta ste putovali po svijetu. Gdje biste se uvijek voljeli vratiti?

Volio bih da umrem u Meksiku. U Gvadalahari.

  1. 11. 2037. godine.

 

BETTY: Imate dvije kćerke. Da li i one idu očevim stopama?

Starija studira filozofiju i dobro joj ide. Mlađa tvrdi da će biti glumica i voli taj poziv, ali ima samo devet godina. Ko zna? Nek su žive i zdrave.

 

BETTY: Vaš životni moto je…

Znam da je istina najjače oružje. Ko u čuda vjeruje taj čuda i stvara.

bih_decembar_2017-web-1app
Ja'Whaun Bentley Jersey