bih-naslovna-april

BOŽO VREĆO

Sve želje ostvarujem korak po korak

Broj 62, april 2018

Rođen je u Foči, studirao je arheologiju u Beogradu… Voli slikarstvo, istoriju, književnost. Sevdalinka ga je dovela u Sarajevo, odakle je krenuo njegov muzički put po svijetu. Ovih dana priprema svoju prvu izložbu ikona, drugu knjigu i peti album. U međuvremenu nastupa na koncertima koji su uglavnom unaprijed rasprodati. Ekskluzivno za BETTY – Božo Vrećo.

D. Mrdić

BETTY: Znate li, prije izlaska na binu, kako će izgledati Vaš koncert i koliko često Vas atmosfera odvede od planiranog redoslijeda pjesama u nekom drugom smjeru?

Božo: Naravno da imam okvirnu ideju kako će šta izgledati, od mog izlaska, vizuelnog izražaja, repertoara i cijelog programa koncerta, no ponekad se desi emotivni presedan i naprosto otpjevam i pjesmu koju inače ne bih, jer osjetim da je pravo vrijeme za to. Volim improvizaciju, jer po mom mišljenju samo improvizovanjem dokazujemo koliko smo profesionalni i slobodni u svojoj umjetnosti, i tako djelujem i kada sam sam na sceni i kada sam sa vrsnim muzičarima koje angažujem za moj koncert. To je mnogo više od samog muziciranja i pjevanja, to je zapravo cijeli život utkan u melodije i pjesme koje stvaram i kojima se prepuštam da me nose, a ta i takva energija se onda prenosi i na moje muzičare i na publiku, i postajemo jedno.

BETTY: Nastupali ste na različitim meridijanima. Koju reakciju publike pamtite kao najupečatljiviju?

Božo: Gdje god nastupam ljudi me sa oduševljenjem dočekaju i isprate. Sjećam se i Madrida, skandinavskih koncerata, koncerata u Dalmaciji i Istri, Francuskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj i gdje sve ne, no beogradski „Sava centar” je, po mom mišljenju, bio lavina emocija i ostaće vječno u srcu. Zamislite 4.500 ljudi koji su tu zbog vas i u glas pjevaju vaše pjesme. Svugdje mi je lijepo i uživam da tu radost življenja muzike koju stvaram dijelim sa ostalima otvorenog srca. Mogu sigurno reći da je moja publika jedinstvena i da je sinergija takva da me osjećaju kao dio sebe. Zato i jeste sve tako kako jeste – rapsodija ljubavi!

BETTY: Nedavno ste oduševili Zagrepčane koncertom u dvorani „Lisinski”. Kakve uspomene Vi nosite sa tog nastupa?

Božo: Koncert je bio čarolija u pravom smislu te riječi i ono što ću pamtiti jeste da je publika, dvije hiljade ljudi, bila na nogama, a nismo još bili ni na polovini koncerta. Ovacije, dozivanje mog imena i aplauzi koji nemaju kraja. Zagrebačka publika me zaista jako voli i danima pred koncert u hotelu su ostavljali poklone za mene, obasuli su me ružama i svojom ljubavlju. Poslije koncerta je bio dugačak red onih koji su htjeli da me zagrle i fotografišu se sa mnom. Nepatvorena ljubav koja naprosto isijava iz svih tih lica je za mene inspiracija i jako sam ponosan zbog toga. Vraćali su me tri puta na bis i zaista je divan osjećaj doživjeti toliko obožavanje mene i moje muzike. To je inače bio moj četvrti koncert u Zagrebu i uvijek se iznova radujem nastupima tamo…

BETTY: Kada i kako ste, ustvari, zavoljeli sevdalinku kao muzički izraz?

Božo: Oduvijek je volim, odrastao sam sa tim zvukom, mama je slušala radio, šila i slikala, a ja bih bio tu oko nje i upijao sve što ona radi i tako bi pjevušili skupa neku staru sevdalinku. No, tek poslije magisterija arheologije sam spoznao da neću biti profesor na katedri i u ulozi predavača, već neko ko baštini sevdah i interpretira ga na svoj način. Spakovao sam tada cijeli svoj život u dva kofera i iz Beograda, gdje sam živio i studirao, preselio u Sarajevo, te započeo svoj novi život posvećen samo sevdahu i tako je do dana današnjeg. Nikad se nisam pokajao zbog svoje odluke, štoviše, zahvalan sam Bogu na tom proviđenju da spoznam šta je moja misija sa 26 godina i krenem tim putem. Sevdalinka je moja ljubav koja je mene pronašla i izabrala, moje je bilo samo da je prigrlim objeručke i pustim glas.

BETTY: Kako su ljudi u početku reagovali na ono što ste prezentovali kroz muziku? Je li se bilo teško dokazati na tom polju?

Božo: Ljudi su za vrlo kratko vrijeme od usta do usta prenosili priču o mom pjevanju, divili se, dolazili da oslušnu, sevdisali dok im pjevam davne pjesme, plakali i uvijek me darivali i blagosiljali. Godinu dana nakon toga došlo je do snimanja mog prvog albuma sa grupom „Halka”, pa potom drugog, onda trećeg koji je bio acappella i nosio naziv „Moj sevdah”, te prošlogodišnjeg, četvrtog po redu albuma „Pandora”. Trudim se da kontinuirano stvaram po album godišnje, pa će moj peti, kompletno autorski album, u izdanju „Croatia recordsa” na šta sam posebno ponosan, izaći u junu mjesecu. Moja publika me nikad nije napustila i svakim danom sve je brojnija i brojnija na sve četiri strane svijeta.

BETTY: Kako pravite odabir pjesama koje ćete snimiti? Gdje pronalazite izvorne sevdalinke i kako ih prilagođavate svom senzibilitetu?

Božo: Od četvrtog mog albuma bavim se isključivo autorskim radom i stvaram sevdalinke, tekstove i melodije koje su dio mene, mog znanja o istim, senzibiliteta, dualnosti koja nam je svojstvena i zajednička, pa dakle samim tim slušam svoje srce i zapisujem rime. Stare sevdalinke mi služe kao motivi i figure koje upotpunjujem u svom kantautorskom izrazu. Moj cijeli stan je fonoteka i arhiv ispunjen svim što sevdah predstavlja i znači, tako da svojim radom oživljavam sevdalinke i u novom ruhu sa starom patinom, prenosim ih kao glasnik ljubavi na sve one koji imaju dar da to čuju. Nije to muzika za svakoga, i tako i treba biti.

BETTY: Ovih dana pominje se i Vaša saradnja sa Lordanom Zafranovićem. Možete li nam otkriti više detalja o tome?

Božo: Biće to divan film za koji je Lordan poželio da bude muzički obojen mojim autorskim radom, na šta sam sa ushićenjem odgovorio „da”. Pjesme će biti takve da odgovaraju tematici koja je i ljubav i bol i patnja i dert, sve što zapravo po mom shvatanju sevdah i jeste. Pišem karasevdah i ponosan sam što sam neko koga Lordan cijeni i čiju muziku voli. Ne treba naglašavati da je to uzajamno i da sve njegove filmove napamet znam, da u njima uvijek pronalazim i djelić sebe, pa je tako ta sinergija sudbinska. Uskoro ulazim u studio da završim svoj dio posla, i kad krene snimanje filma u Češkoj otići ću na set da sve to propratim i uživam. Već se iznimno veselim tome…

BETTY: Stižete li se u tom moru obaveza odmoriti?

Božo: Uh, ovih dana konstantno radim i na novom albumu i na novoj knjizi, pa je san moj odmor. Rano ustajem, radim jedno od jutra do podne, a drugo od podne do kasno u noć i sve se stigne. Ja volim rad, jer tek tada se osjećam kao neko ko život živi punim plućima i stvara divne stvari koje beskrajno puno znače svima koji moju umjetnost prate i vole.

BETTY: Jeste li imali uzore na polju sevdaha i čija interpretacija Vas ostavlja bez riječi?

Božo: Dakako, svi su pomalo ostavili uticaj na mene, i Himzo Polovina i Zehra Deović, i Nada Mamula i Zaim Imamović, i Beba Selimović i Zora Dubljević, i Safet Isović i Ksenija Cicvarić, i Mašura i Selim Salihović i Hašim Muharemović i mnogi, mnogi drugi u toj plejadi doajena. Izučavajući i slušajući njihove izvedbe stvorio sam i oblikovao sopstveni izraz i izdvojio se od ostalih po svom kastrato glasu koji je dar od Boga, kao i načinu kako ja to ispjevam i preoblikujem. I dan-danas puno učim i radujem se svemu što me može kanalisati ka što boljem i autentičnijem izvođenju, jer sevdah je sve samo ne lagano izvođenje. Sevdah je glas u svom izvoru i ne trebaju ga pokušavati pjevati ljudi bez sluha i sjajnih vokalnih sposobnosti. Odmah se osjeti ko zna da pjeva i prenese emociju, te živi sevdah, a ko samo karikira i oponaša.

BETTY: Sarađujete sa muzičarima od kojih neki njeguju potpuno drugačiji muzički izraz od Vašeg. Kako nastaju te saradnje i šta je potrebno da se dogodi da biste snimili zajedničku kompoziciju sa nekim?

Božo: Samo ljubav i dobrota upakovana sa virtuoznošću i talentom rađa saradnju kojoj uvijek otvaram sva vrata i prozore, tako je bilo do sada i tako će biti i ubuduće. To su muzičari bez ega i oni koji stvaraju srcem, žanrovski različiti, no muzika se spaja i prožima baš kao i ljubav, nema zabrane i ograničenja. Sve su to eminentna imena i taj niz se nastavlja i proširuje i kroz moj peti album, i jedva čekam da se sve to spoji i pretoči u pjesme.

BETTY: Devedesetih ste otišli u Sloveniju. Kako ste se snašli u Ljubljani i zašto baš Slovenija?

Božo: Znam puno mojih prijatelja koji danas žive u Australiji, Indoneziji, Finskoj… Ja sam mislio da mi je Slovenija dovoljno i blizu i daleko, da mogu ostati u kontaktu sa prijateljima, familijom, a pritom sačuvati svoj emotivni svijet. Po prirodi sam preosjetljiv, materijalno mi nije bilo važno u životu.

BETTY: Imate li neku neostvarenu želju na tom planu?

Božo: Nemam neostvarenih želja, jer sve želje koje imam ostvaruju se korak po korak, strpljivo i sa puno truda i vjere. Bog mi sve daje, pa sam i zahvalan na tim darovima. Mene ne zanimaju skupi automobili, kuće, noćni provodi, mene samo zanima moja muzika i divna prijateljstva, moja karijera i putovanja, da budem zdrav, a ostalo će sve doći po zasluzi.

BETTY: Koliko Vam znači kada neko pomisli da je Vaša autorska pjesma, ustvari, izvorna, narodna kompozicija?

Božo: Znači mi, jer tekstualno to mora da ima bazu koja se oslanja na stoljetne tekstove i karasevdah u svom prvobitnom, izvornom obliku. Sve je započelo sa „Lejlijom”, niz se nastavlja i sa „Ko li noćas miluje ti kosu”… Ljudi su toliko oduševljeni da mi stalno pišu o tome koliko zapravo moja muzika utiče na njih i na određene faze u njihovim životima, kroz koje lakše prolaze kada slušaju moje pjesme. Majke uspavljuju djecu sa mojom muzikom, zaljubljeni se zaručuju sa mojim pjesmama… To je znak da će one ostati da vječno žive i nema veće i značajnije nagrade od te. Kipovi i peharevi me ne interesuju, samo reakcija moje publike, i njihova ushićenost svakom novom pjesmom kojom se ogrnu i hrabrije zakorače u novi dan i bolje sutra me čini sretnim.

BETTY: Kroz ono što izvodite provlače se različiti muzički uticaji. Kako biste Vi nazvali taj stil?

Božo: Nazvao bih ga „sevdah u novom ruhu”, jer to zaista i jeste. Sevdah je i dalje na pijedestalu, no sve druge forme i uticaji se granaju oko osnove i oblikuju nešto što znači slobodu u njenom najčišćem obliku. Sve je prožeto misticizmom, sakralnošću i avangardom, ali dakako da je to već sada moj stil prepoznatljiv i unikatan, Božin sevdah koji nosi i isijava samo ljubav.

BETTY: Spotove snimate na neobičnim lokacijama. Neki kažu da u njima slavite ljepotu BiH. Kako birate gdje ćete ekranizovati određenu pjesmu?

Božo: Spotove, odnosno mjesta za snimanje, biram po senzibilitetu same pjesme i uobličujem ih sa istorijski bitnom sponom. Bitno je da taj prostor, dakako, ima prošlost i da je obavijen mistikom i tragičnošću stotinama godina unazad. Skoro uvijek su to značajna mjesta, kule i stari gradovi, nekropole i drumovi koji su blago naših prostora, a meni kao arheologu sve to je blisko, pa spajam te krajnosti u jednu dokumentarno- ispovjednu priču, kroz svaki novi spot koji uradim. Pjesma sama bira svoje mjesto, a ja je slijedim i upotpunjujem sa svojim maštanjima.

BETTY: Iza Vas je i knjiga „Mila”. Stižete li se posvetiti pisanju u posljednje vrijeme i šta Vam je inspiracija za književno stvaralaštvo?

Božo: „Mila” je obišla svijet i doživjela tri reizdanja, pa sam jako ponosan na taj moj prvenac. Druga knjiga izlazi ove godine i vjerujem da će biti jako inspirativna i osvješćujuća za sve koji se nalaze u nedoumici ko su, čemu teže i šta imaju za cilj. Inspiraciju crpim iz rijetke arhivske građe, iz antikvarnica, svakodnevnog života, ljudi, pogleda i misli, putovanja i osluškivanja drugih, a najprije samog sebe, šta moje šesto čulo i intuicija imaju reći.

BETTY: A čija djela Božo voli pročitati i kojim knjigama se vraćate u slobodno vrijeme?

Božo: Jako puno čitam. Neutaživo. Moj stan je postao prava biblioteka i arhiv, volim čitati biografije, a u zadnje vrijeme se vraćam često i Crnjanskom, Jergoviću, Bešlagiću, Pierre La Mureu, Trojanovu, Hamdi Tanpinaru, Murakamiju, Stoneu, Amos Ozu, Džonu Vilijamsu…

BETTY: Od majke ste naslijedili ljubav prema slikarstvu. Koliko ste danas aktivni na tom polju i šta je ono što najčešće prenosite na platno?

Božo: Ja slikam ikone i bavim se kaligrafijom. Radim na ciklusu „Isa” čija će postavka biti prvobitno u Istanbulu. Čini je 12 ikona zaštitnica doma i onih kojima pripadaju. Svaka od njih biće na drvetu i u srebru.

BETTY: Kako birate garderobu za nastupe i koliko Vam je važan utisak na publiku, a koliko to da se tokom koncerta osjećate prijatno?

Božo: Bitnije mi je da garderoba koju kreiram i šijem bude efektna, nego udobna. Krinolina i najmanje osam metara platna nije ugodno na sceni i ima svoju težinu, no scenski je to perfektno i zato se vrijedi malo pomučiti. Kad izađem na scenu, zaboravim na sve i tad sam kao leptir koji izmigolji iz svoje larve i raširi krila. Za svaki koncert kreiram novu haljinu i već je to poprilična kolekcija koja će jednom biti dio muzejske postavke i mog opusa.

BETTY: Ovo je prostor pun predrasuda. Kako se borite sa istima i jeste li nekad bili nadomak odluke da odete negdje drugo?

Božo: Morate nadrasti ljudsku glupost i primitivizam da biste uspjeli u ovom poslu i imali svoju slobodu ponašanja, izražavanja, stvaranja i djelovanja, bez da vas bilo ko i bilo šta ukalupi i modifikuje. Ja sam naprosto iznad svog tog blata i rekla-kazala priča. To me ne dotiče, ne interesuje i ne postoji za mene. Često sam u inostranstvu, što zbog mojih koncerata, što privatno, no Sarajevo je moj voljeni dom i moje gnijezdo.

BETTY: Kako provodite slobodno vrijeme, čemu se najčešće volite posvetiti?

Božo: Čitam uvijek i svugdje, gledam da što više šetam i da zapisujem sve što mi dođe kao sjajna uvertira za knjigu ili novu pjesmu. Takođe fotografišem i crtam, to me relaksira. Upjevavam se svaki dan, jer je glas bitniji od svega drugog.

BETTY: Kako se snalazite u kuhinji i šta najčešće volite spremati?

Božo: Kuham rado, kad god mogu. Pita koju ja napravim je pravi specijalitet.

BETTY: Šta Vam je najveći pokretač u životu i možete li u nekoliko riječi sažeti Vašu životnu filozofiju?

Božo: Budi to što jesi, uvijek slobodan i voli!

bih-naslovna-apri-mobilel