betty_bih_april_no50-web-1

Haris Burina

LJUBAV, SMIJEH I OPROŠTAJ

Broj 50, April 2017

D. Mrdić

 

Pamtimo ga kao Ismeta Saračevića u prvoj „Audiciji” iz 1984. godine. Potom su došli filmovi „Kuduz”, „Poslednji valcer u Sarajevu”, „Bulevar revolucije”, a u posljednjih desetak godina „Nafaka”, „Nebo iznad krajolika”, „Go West”, „Top je bio vreo”. Ipak, njegovu glumačku karijeru obilježila je monodrama „Ćorkan”, nastala po pripovijetki nobelovca Ive Andrića. Ovih dana ponovo je sam na sceni, u stand-upu „Tako je govorio Lepi”, kojim najavljuje film „Balada o Pišonji i Žugi” u kojem će takođe igrati zapaženu ulogu. Ekskluzivno za BETTY – Haris Burina.

BETTY: Nedavno je Vaš stand-up komad „Tako je govorio Lepi” doživio premijeru. Za one koji nisu pogledali predstavu, o čemu se tu ustvari radi?

HARIS: Ova predstava usko je vezana sa grupom Zabranjeno pušenje, čiji sam ja nezvanični član već trideset godina, i njihovom „Baladom o Pišonji i Žugi”. Moj duhovni brat je Sejo Sexon, koji sam kaže – kada bi on bio glumac, zvao bi se Haris Burina, a ja kad bih bio vođa jedne rok grupe, zvao bih se Sejo Sexon. Film „Balada o Pišonji i Žugi”, čije snimanje bi konačno trebalo početi ovih dana je tačka na „i” našeg druženja, svega što se događalo između nas i oko nas. Film je omaž cijeloj jednoj generaciji, tako da je bilo nemoguće da upravo ja u njemu ne igram Lepog, ili da Emir Hadžihafizbegović ne tumači ulogu Murge Drota. Te uloge su, čini mi se, podijeljene već davno, samo se čekalo da se film snimi. Ja sam još prije tri godine napisao tekst za predstavu pod nazivom „I ovo i ono i sve”, i to upravo na Davorov nagovor, zato što sam često na nekim privatnim druženjima prepričavao neke doživljaje za koje je on smatrao da se trebaju naći na pozornici. U međuvremenu, krenula je priča o snimanju filma „Balada o Pišonji i Žugi”, dobio sam ulogu Lepog i onda smo Davor i ja shvatili da je to ustvari jedan te isti lik. Predstava će tako biti najava filma, a kada film izađe, on će biti reklama za predstavu.

BETTY: Tu je i treći naslov – „Sad ga lomi”…

HARIS: To bi mogao biti slogan predstave. Naime, predstava počinje tako što odigram jednu scenu iz filma „Balada o Pišonji i Žugi” i objasnim lijepo publici šta znači biti pred kamerom, a šta na sceni. Kada ste na pozorišnoj sceni, tu nema vraćanja, nema dublova, e sad ga lomi (smijeh).

BETTY: O čemu govori komad?

HARIS: Ja na sceni pričam o sebi, svojim roditeljima, supruzi, komšijama, pričam o tuzlanskim kriminalcima, o sarajevskim taksistima, o mostarskim liskama i pričam o svojim velikim prijateljima iz svijeta glume, muzike, uopšte umjetnosti. Ljudi vole da čuju takve stvari, a ja sa druge strane imam najveće zadovoljstvo kad mi nakon predstave publika prilazi da bi mi ispričali nešto iz svog života na istu temu. Svako od nas je u životu imao nekog svog Lepog, ili neku svoju Lepu, nekoga u koga smo kao mladi gledali kao u nekog vođu, uzora, nekoga koji nam je na jedan način odredio senzibilitet, ili možda ono čime ćemo se baviti. Danas je lakše publiku rasplakati nego nasmijati, i moj jedini cilj je da makar na sat i po–dva zaboravimo na svoje probleme, da se nasmijemo od srca, da pobjegnemo bar na čas od svakodnevice. Pozorište je medij koji ne može promijeniti svijet, ali ga može bar na kratko učiniti boljim.

BETTY: Prethodnu monodramu „Ćorkan”, po tekstu Ive Andrića, odigrali ste 155 puta. Koliko se razlikuju ova dva djela?

HARIS: Dijametralno su suprotna. Ja sam upravo ovim komadom želio da se, da tako kažem – odmorim od „Ćorkana”. Od kada sam prvi put pročitao Andrićevu pripovijetku „Ćorkan i Švabica” sanjao sam da glumim Ćorkana. U srednjoj školi sam htio da ga igram, ali sam shvatio da sam premlad za to, na Akademiji sam opet poželio da ga igram i shvatio sam da nemam dovoljno iskustva i tako sam pustio da mi se „Ćorkan” desi onda kada to bude trebalo. Inače sam jedan od onih glumaca koji se ne opterećuju ulogama, ne jure ih, nego im se uloge same dese. „Ćorkan” je u meni čekao vrijeme da sazrim, da bih ga iznio onako kako zaslužuje. Sjećam se da sam jednom rekao – poslije mene te niko neće igrati, i zaista je tako. Za tu ulogu, ne samo da sam iščitao svaku Andrićevu riječ, svaki zarez, svaku crticu, nego sam otišao u Višegrad, gdje sam obilazio sva mjesta u kojima je obitavao stvarni Ćorkan, koji je bio inspiracija Andriću za pomenutu pripovijetku. Jeo sam šta je on jeo, spavao gdje je on spavao, hodao njegovim stopama, zalazio u njegova skrovišta, pećine… Jedna od najljepših pozorišnih kritika za taj komad, koju imam sačuvanu, glasi: „Siguran sam da bi Ivo Andrić potpisao pozorišnu izvedbu ‘Ćorkana’ u interpretaciji Harisa Burine”. To najbolje oslikava moj odnos sa tim djelom. Mogao sam taj komad odigrati i mnogo više puta. Međutim, djelo jednog nobelovca ne možete izvoditi na način na koji ljudi danas rade „tezgu”. Svaki put sam imao najljepše porive, kako ljudske tako i profesionalne. S druge strane, odbijao sam sve pozive koji bi me natjerali da prostituišem tu predstavu. To sebi nikada nisam dozvolio, a da sam činio suprotno, možda bih je do sada odigrao hiljadu puta. Ovako sam svaki put igrao s razlogom, za odabranu publiku i davao sam najbolje dijelove sebe.

BETTY: Monodrama Vam je očigledno omiljena forma…

HARIS: Glumci obično bježe od monodrame jer su na sceni bukvalno sami i publici nemaju šta ponuditi osim onoga u srcu i to što su naučili kao tekst. Ako nemate reakciju publike scena se bukvalno otvara pod vama.

BETTY: Predstava „Audicija” ni 33 godine nakon prvog izvođenja nije otišla sa scene. Vaš kolega Željko Ninčić nedavno je rekao kako je sa istom, istina u znatno izmijenjenoj glumačkoj postavi, nastupao više od 3.000 puta…

HARIS: „Audicija” je bila fenomen. Vjerujem da je to jedini umjetnički, kulturni, kako god hoćete, program koji bi i danas mogao ujediniti narode od Vardara do Triglava, naravno, ukoliko bi okupio prvobitne protagoniste.

BETTY: Prošle godine u žiži interesovanja bili ste i sa serijom „Dobro došli u Orijent ekspres” Jasmina Durakovića. Šta je sa nastavkom pomenute serije?

HARIS: Ja sam sa Jasminom prije svega prijatelj pa tek onda saradnik, i obožavam raditi sa njim. Nadam se da će ova serija dobiti zasluženo mjesto, kao i nastavak. Ponovo je problem u novcu, jer novac nam uređuje kulturu. Ustvari – uređuje sve, ali kultura prva strada u tom lancu.

BETTY: Jedan dio života proveli ste u Francuskoj. Šta je bio osnovni razlog da se vratite?

HARIS: Francuska je zemlja u kojoj se umjetnost istinski poštuje. Istinski se ulaže u kulturu i to je ono što mi nedostaje kada sam ovdje u BiH, a kada sam u Francuskoj nedostaju mi energija i duhovnost naših ljudi. Birao sam između dva nedostajanja i izabrao ovo prvo.

BETTY: Film „Dnevnik mašinovođe”, u kome tumačite jednu od uloga, prošle godine dobio je brojna priznanja i nagrade u regionu. Kakva sjećanja nosite sa snimanja pomenutog filma?

HARIS: Raditi sa Lazom Ristovskim je pravo zadovoljstvo. To mi je bio treći film u nizu u srpskoj produkciji, a sve se desilo za manje od dvije godine. „Dnevnik mašinovođe” je imao odličan scenario koji je divno pretočen u film, što uostalom potvrđuju i osvojene nagrade.

BETTY: Koliko Vama znače nagrade, kojih, moramo to reći, nije bilo baš malo u dosadašnjoj karijeri?

HARIS: Mislim da sam jedini glumac koji je dva puta trijumfovao na „Edinburškom festivalu”, ali ako ćete iskreno, ne te, nego druge dvije nagrade su mi najdraže u životu. Prva je „Glumac večeri”, a druga „Glumac festivala” iz Mostara, sa čuvene „Mostarske liske”. Čak ni te dvije nagrade ne bi mi toliko značile da nije bilo moje životne želje da bar minut budem potpuno sam na Starom mostu. Kad god sam to pokušao neko bi naišao tuda i pokvario mi trenutak. Kada sam dobio te dvije nagrade, častio sam sve i onda sam otišao da prošetam gradom, potpuno sam. Noge su me odnijele na Stari most i vjerovali ili ne, više od sat vremena niko nije naišao tuda. To mi je najsretniji sat, najsretniji datum i moje dvije najdraže nagrade.

BETTY: Gdje više volite glumiti, pred publikom ili ispred kamera?

HARIS: Da budem iskren – na filmu. Ja sam hiperaktivan, a kada se radi film tu je uvijek napeta atmosfera, vlada neka nervoza, što meni savršeno odgovara. Naravno, ne poričem da je pozorište osnov svega u svijetu glume. Nije slučajno to što Al Paćino, nakon toliko snimljenih filmova i danas obožava igrati u pozorištu.

BETTY: Često se znate latiti mikrofona na koncertima već pominjanog Zabranjenog pušenja. Gdje je sljedeći nastup na kojem planirate uraditi isto?

HARIS: Moram priznati da sam njihov posljednji koncert u Sarajevu preskočio zbog ličnih obaveza, ali na obilježavanju 30 godina benda, u Skenderiji bilo je nezaboravno. Jedan od najboljih koncerata ove grupe. No, s obzirom na naše godine, Sejine i moje, prije nas vidim u nekoj debeloj hladovini, sa litrom gemišta, nego na bini (smijeh).

BETTY: Kada je Haris Burina shvatio da će gluma biti njegov životni poziv?

HARIS: Čini mi se da kad sam se prvi put popeo na scenu, sa osam godina, da nikad više nisam sišao sa nje. To je jednostavno sudbina. Mada, moram priznati, kada sam imao šesnaest i po godina trebao sam potpisati profesionalni fudbalski ugovor i postati najmlađi profesionalni igrač u tadašnjoj Jugoslaviji. U tom trenu bio sam na životnoj prekretnici. Međutim, moj otac je rekao – ne!

BETTY: Karijera fudbalera ipak bi bila znatno kraća od ove glumačke…

HARIS: Da, tačno, ali bi honorar bio mnogo veći (smijeh).

BETTY: Vaša supruga Uranela takođe je glumica. Kako ustvari funkcioniše brak dvoje glumaca, koliko pomažete jedno drugome?

HARIS: Meni je najsmješnije kada nas komšije slušaju dok probamo za neku predstavu, ubijeđeni da je riječ o razgovoru između nas dvoje. Ponekad vičemo, glasni smo i onda komšije vjeruju da je to iz našeg privatnog života, a ustvari mi vježbamo prije probe.

BETTY: Kako se najbolje odmarate?

HARIS: U društvu prijatelja. U kafani, recimo. Ali i za to treba kondicija koje imam sve manje. Tako da se najbolje osjećam u Bradini, gdje cijepam drva, izmišljam razne poslove, samo da mi prođe dan. Životni san mi je da kupim motokultivator i da kao u filmu „Nebo iznad krajolika” u čizmama sjednem u njega i krenem svojim putem.

BETTY: Moto koji Vas pokreće na tom Vašem putu…

HARIS: Treba uvijek u životu sublimirati, sve što je veliko – pojednostaviti. Moj život staje u tri riječi: voljeti, smijati se i oprostiti.

betty_bih_april_no50-web-1app
Ja'Whaun Bentley Jersey